Što roditelji mogu učiniti da odgoje pristojnog i sretnog tinejdžera? Taktika koja nikako neće upaliti je oštra verbalna disciplina, bilo da se na tinejdžera viče, psuje, vrijeđa ga se ili mu se dobacuju pogrdni epiteti. Sve to iznimno je kontraproduktivno i posljedica će biti još gore ponašanje tinejdžera, ali i razvoj simptoma koji vode u depresiju.

To je dokazala i nova studija. Autorica studije Ming Te-Wang, voditeljica na katedri za psihologiju pri Sveučilištu u Pittsburghu, kaže da je sve navedeno razlog zbog kojeg mnogi roditelji kažu da bez obzira koliko vikali, tinejdžeri jednostavno ne slušaju.

Sa svojim je kolegama prof. Te-Wang proučavala 967 dvoroditeljskih obitelji u Pennsylvaniji. Obitelji su bile srednjeg staleža, većinom bjelci, a zadatak im je bio kroz dvije godine ispunjavati upitnike o odnosu roditelji-tinejdžer i mentalnom zdravlju.

Trinaestgodišnjaci koji su bili izloženi strogoj verbalnoj disciplini već su s 14 godina pokazivali neke znakove depresije, kako stoji u studiji objavljenoj u stručnom časopisu Child Developement. Isto tako, pokazivali su problematično ponašanje poput izljeva bijesa, agresivnosti, vandalizma i delikvencije.

Stručnjaci koji rade s tinejdžerima i roditeljima kažu da bi ove rezultate trebalo u odgoju svakako uzeti u obzir.

Naime, kada su tinejdžeri izloženi dužem periodu stresa, a napetost uzrokovana strogom verbalnom disciplinom za njih svakako jest stresna okolina, ona postaju podložna raznim mentalnim problemima. Bez obzira što postaju mladi ljudi od kojih se očekuje određena odgovornost i pozitivno ponašanje, tinejdžeri trebaju okolinu u kojoj se osjećaju prihvaćeno, voljeno i sigurno.

Dugotrajna stroga verbalna disciplina i kritiziranje samo potiču probleme, otpor i inat kod tinejdžera. Ekstremni pristup u odgoju nikako ne funkcionira – kako onaj storgi, tako i onaj previše popustljivi.

Postoje trenutci u kojima su roditelji opravdano ljutiti i viču u afektu. Primjerice, ako se tinejdžer doveo u opasnu situaciju, roditelj će u šoku vikati “Moglo ti se nešto dogoditi!”. Gotovo svaki roditelj se barem ponekad nađe u ovakvoj situaciji. No ovdje se ne radi o takvim povremenim povišenim tonovima u kojima roditelj iz straha ili panike ne može kontrolirati visinu glasa i reakciju.

U ovoj se studiji promatralo roditelje koji imaju svakodnevni strogi pristup u odgoju, koji viču, psuju i nazivaju djecu pogrdnim imenima. Stručnjaci se slažu da taj pristup nikako nije konstruktivan i uopće nema efekta na tinejdžere. Isto vrijedi i za fizičko kažnjavanje. U tinejdžerskoj dobi djeci je vrlo važno da ih se poštuje i imaju potrebu poštivati odrasle. A poštovanje zaslužujemo svojim ponašanjem, baš kao i djeca u našim očima.

Što onda funkcionira u odgoju tinejdžera?

Najbolji način je koristiti tzv. metodu konstruktivnih posljedica, nešto što odgaja, a ne ponižava. Primjerice, ako tinejžer prekrši dogovor oko toga kada treba biti kod kuće, roditelj mu može ukazati mirnim tonom što je učinio ili učinila te odrediti primjerenu kaznu poput zabrane izlaska na tjedan dana. Ukratko, djecu treba učiti da će imati onoliko slobode, koliko odgovornosti pokažu.

Tinejdžeru je važno ponuditi tri stvari: otvorenu komunikaciju, ljubav i granice. Krajnji cilj je naučiti dijete kako se ponašati, a ne ga prepustiti samom sebi i potom samo kažnjavati. Baš kao i kod mlađe djece, uvijek ih treba pohvaliti za ono što su napravili dobro, a ono što nije bilo u redu, na pravedan način kazniti.

Ako im damo do znanja da ih poštujemo kao osobe koje mogu donositi vlastite odluke, lakše će im biti prihvatiti činjenicu da su svojim odlukama prekšili neki zajednički dogovor. To se zove učenje. A svoju djecu želimo naučiti kako se ponašati, a ne ih povrijediti kritiziranjem njihova ponašanja, ili što je još gore, vrijeđanjem njih samih kao osoba.