Možete li zamisliti školu u kojoj djeca uče i rade isključivo ono što oni žele. To može značiti igranje igrica, gradnju drvene kućice, čitanje Harryja Pottera ili proučavanje gusjenica u školskom dvorištu. Naišli smo na vrlo zanimljiv članak na stranici Yesmagazine.org o slobodnim školama koje djeci dozvoljavaju baš to – da sami uče ono što ih zanima. Ova vrsta učenja naziva se “samousmjereno obrazovanje” ili “samousmjereno učenje” (self-directed education).

Djeca u ovoj metodi poučavanja sama odlučuju kako će provesti svoje vrijeme u školi, a pod pretpostavkom da imaju prirođenu želju za učenjem, znatiželju i motivaciju koje dolaze najbolje do izražaja u aktivnostima koje ih istinski zanimaju.

Još uvijek se svi obrazovni sustavi u razvijenim zemljama temelje na standardiziranim testovima i pitanjima odgovornosti. Jedna studija iz 2015. pokazala je da djeca u urbanim područjima provedu 20 sati ispunjavajući testove kroz jednu školsku godinu. Istovremeno, rezultati koje postižu ili ne postižu na tim testovima nisu pouzdani ili valjani, jer zapravo ništa ne govore o stvarnoj inteligenciji, vještinama i sposobnostima svakog pojedinog djeteta.

Samousmjereno obrazovanje fokus stavlja na djetetovu maštu i interese. Još uvijek nemamo konkretnih studija, ali prve koje su provedene idu u prilog novim metodama podučavanja.

Priprema li samousmjereno obrazovanje djecu na život?

Prvo pitanje koje će si svaki roditelj i učitelj postaviti kad čuje za samousmjereno obrazovanje je: Uspiju li djeca svladati i naučiti sve što im je potrebno za funkcioniranje i snalaženje u stvarnom svijetu? Je li takva vrsta učenja pogodna za djecu iz svih socioekonomskih grupa ili je osmišljena za one obitelji u kojima djeca kod kuće dobivaju dodatni strukturirani odgoj i činjenično obrazovanje?

Zagovornici samousmjerenog obrazovanja kažu da su takva pitanja besmislena, jer ne pogađaju samu bit. U ovom modelu učenja djecu se uopće ne podučava. Ne postoji vertikala učitelj-učenik kroz koju se djecu uči bilo čemu. Djeca otkrivaju što ih istinski zanima i podučavaju sami sebe, bez obzira na to iz kakvog socioekonomskog okruženja dolaze. Cilj je “otključati” prirođenu kreativnost u svakom djetetu.

Oblik učenja koji je stariji od obrazovnog sustava

Edukatori koji rade na programima samousmjerenog obrazovanja kažu da je ovaj oblik slobodnog učenja postojao davno prije organiziranog, formalnog obrazovanja, škola i pedagogije. U lovačko-sakupljačkim društvima djeca su učila isključivo kroz igru i eksperimentiranje od najranije dobi, dok nisu otkrila što ih konkretnije zanima i u čemu su dobri, pa su kasnije to usavršavali kroz praksu.

Prva škola koja je provodila samousmjereno obrazovanje je Summerhill School u Ujedinjenom Kraljevstvu, otvorena 1921. godine. Ona radi i dan danas. Tijekom 1960-ih otvoreno je mnogo takvih škola u SAD, ali danas ih neki oblik samousmjerenog obrazovanja ima svega 40-ak. U Americi postoji i takozvani “unschooling” program, u kojem se sve veći broj djece podučava kod kuće i to na principima samousmjerenog obrazovanja.

Kako izgleda samousmjereno obrazovanje?

Prije svega, ne postoji nikakav službeni ili formalni kurikulum. Mlađi učenici najčešće provode školski dan na otvorenom, u igri i istraživanju. Grade kule u pijesku, penju se po drveću, trče i tjelesno su aktivni. Stariji učenici više su posvećeni čitanju (ali knjiga koje njih zanimaju, poput Harryja Pottera), sviranju ili slušanju glazbe, izletima u parkove, prirodu ili muzeje i knjižnice, ili programiranju i crtanju igrica.

Ako učenika zanima konkretno znanje iz nekog područja, primjerice iz fizike, škola će pronaći učitelja da održi satove iz fizike. Istovremeno dijete će se poticati da samo što više istražuje i nauči. Djeca ne usvajaju informacije (godine, matematičke formule i sl.), a učenje čitanja ne forsira se ni u jednoj dobi. Kad dijete razvije urođeni interes za čitanjem, pomaže mu se da nauči slova.

Djeca različitih dobi uče i igraju se zajedno, stariji uče mlađe ili obratno. Uče surađivati i međusobno si pomagati. Čini se kako djeca brže i bolje uče od druge djece, nego od odraslih.

Ponekad škola može organizirati tematski dan – dan umjetnosti i crtanja, znanstveni dan ili sportski dan, ali djeca koja ne žele ili ih to ne zanima, ne moraju nužno sudjelovati.

Što kažu djeca?

“Imamo slobodu učiti bilo što, umjesto da nam se govori što da mislimo. Nisam učila stvari koje me ne zanimaju i mislim da školski predmeti nisu previše korisni u svakodnevnom životu”, objašnjava 12-godišnja Louisa koja svoje dane u školi provodi u crtanju, čitanju, brizi o vrtu i biljkama, slikanju, kuhanju i igranju. Louisa neće znati trigonometriju, ali će naučiti niz vještina i znanja iz onog područja u kojem je dobra.

Da bi samousmjereno obrazovanje funkcioniralo, roditelji trebaju prvo napraviti zaokret u svojim vjerovanjima i stavovima te ne smiju uspoređivati ovu metodu učenja s tradicionalnim školama koje se baziraju na kompetitivnosti i stalnom napretku.

Kada radimo nešto novo u čemu uživamo, obično se trudimo, promatramo što funkcionira, prilagođavamo se postepeno i ispravljamo greške. Većina nas naučila je mnogo toga na taj način: kuhati, koristiti računalo, voziti autocestama. Kad smo bili u školi, nasuprot tome, pamtili smo gotove činjenice i procese, ali ih često nismo uspjeli integrirati u šire razumijevanje svijeta. Umjesto da se opušteno otvaramo mogućnostima, morali smo biti usredotočeni na to jesmo li dali točan ili netočan odgovor (činjenicu) na neko pitanje. Ovo potonje može izgledati kao učenje jer smo tako navikli razmišljati o učenju, ali gotovo svi stručnjaci reći će vam da to nije ista stvar.

Učenje je prirodni proces, unutarnji proces koji postoji u individualnom umu svake osobe. Znanje je proizvod duhovnog istraživanja, a ne pokušaj da dajemo točne odgovore.

Djeca koja su pohađala ovakve škole kasnije su potvrdila da su naučila navigirati kroz život na fleksibilan način, naučila su komunicirati i surađivati, pronaći ispunjenje svojih potreba.

Mnoge škole koje koriste samousmjereno učenje također omogućuju studentima da donose odluke o školi zajedno s odraslima, što pomaže djeci da razviju osjećaj odgovornosti i organizacijsko-upravljačke kompetencije. Zbog davanja toliko odgovornosti za svoje postupke od najranije dječje dobi, ta su djeca kasnije itekako sposobna dobro organizirati svoje vrijeme i samostalno učiti ono što ne znaju. No, najvažnije je da su jako dobri u određivanju gdje leže njihove strasti koje potom slijede i usavršavaju. A to znači sretniji i ispunjeniji život.

Primjer jedne takve škole pogledajte na ovome linku.