Činjenica je – svi lažemo. Možda ne u onom najozbiljnijem smislu riječi, ali svi ljudi govore bezazlene laži ili u najboljem slučaju prešućuju i umanjuju istinu. Lagati počinjemo oko 4. ili 5. godine kada djeca počinju shvaćati uporabnost i moć jezika. Prve laži nisu zločeste, već ih klinci više koriste kako bi otkrili ili testirali što se sve u njihovoj okolini može manipulirati.

Kako odrastaju, djeca počinju koristiti laži kako bi odbacili krivnju ili optužbu za neko svoje djelo ili kako bi dobili nešto što žele. Stručnjaci razlikuju tzv. bijele laži (sitne laži, bezazlene) koje izgovaramo kada ne želimo nekog povrijediti ili ga želimo zaštititi. S druge strane, osoba koja laže i o velikim i o malim stvarima, očito ima problem. Ponekad se čak radi o patološkim lažljivcima, no i to je samo opis, a ne službena psihijatrijska dijagnoza. Patološki lažljivci lažu kako bi zaštitili sebe, predstavili se u boljem svijetlu, ostvarili financijske ili društvene ciljeve ili izbjegli kaznu. I na kraju, postoji najteži i ozbiljan oblik laganja kada osoba gotovo uvijek laže i isključivo kako bi ostvarila neke osobne ciljeve, bez obzira na “kolateralne žrtve”. Takve osobe imaju i dijagnozu – antisocijalni poremećaj ličnosti ili sociopatsko ponašanje. Kod ovog oblika laganja, popratne posljedice su često kršenje zakona, razaranje društvenih odnosa i privatnih veza i sl.


No, vratimo se mi djeci. Djeca lažu zato što žele izbjeći kaznu i posljedice lošeg ponašanja ili zato što žele nešto dobiti. Laganje s vremenom postaje sve gore i gore, jer kad im jednom uspije zavarati roditelje, isti obrazac ponašanja djeca će pokušati koristiti sve češće. Može se dogoditi i da jedna laž počinje prikrivati drugu, čime se stvara zamršeno klupko zamišljenih situacija u kojim se djeca mogu “izgubiti” zbog svog neiskustva i naivnosti.


Kada shvate da su im vlastita djeca lagala, iako to nisu mogla naučiti u obiteljskom domu, roditelje preplavljuju negativni osjećaji razočaranja, straha i zabrinutosti. Zašto ne volimo da nam se laže? To je jednostavno stvar povjerenja. Kada nam dijete laže, ono na neki način slama povezanost, nesvjesno krši taj nevidljivi dogovor prema kojem ne želimo da nas netko tretira onako kako mi njega ne bi. Situacija je još teža ukoliko roditelji odgajaju dijete kroz iskrenost i pristup u kojem ga tretiraju s poštovanjem. Razočaranje je tada veliko, jer roditelji teško prihvaćaju da su od vlastitog djeteta za uzvrat dobili laganje i “muljanje”. Takva rekacija javlja se i u bilo kojem drugom odnosu u kojem je povjerenje i poštovanje narušeno lažima. Kada nam se laže, razina povjerenja u osobu koja nas je na taj način povrijedila sve je manja. Čak i ako se radi o našoj vlastitoj djeci.



Što roditelji mogu učiniti kada uhvate dijete u lažima?


Djetetu treba dati do znanja da želite da uvijek, ali uvijek kažu istinu, bez obzira koliko ona bila grozna i teška. Pokušajte uvjeriti dijete da ćete uvijek radije čuti što se uistinu dogodilo, nego gomilu laži. To je važno iz razloga što laganje za dijete može biti opasno. U njegovom se životu doista može događati nešto strašno, a ono će iz straha da ne bi bilo kažnjeno ili iz srama prikrivati istinu, lagati i izbjegavati iskrenost.


U predtinejdžerskoj dobi djeca već mogu shvatiti pojam povjerenja. Recite im da vas ništa ne plaši više od gubitka tog povjerenja.


Osim iskrenog razgovora u kojem ćete pred dijete iskreno izložiti svoje strahove, možete učiniti i sljedeće:


Uvjerite dijete da je sigurno kada govori istinu.
Drugim riječima, moguće je da je dijete sklono laganju zbog vaših burnih reakcija, zbog čega ne osjeća hrabrost da vam se obrati. Pokušajte mirno reagirati i doista stvoriti okruženje u kojem ćete prihvatiti istinu ma kako ona bila teška ili ozbiljna.


Priznajte vlastite pogleške.
Djeca nas promatraju i uče iz našeg ponašanja kako će riješiti neki problem ili grešku. Ukoliko smo mi kao roditelji skloni okrivljavati druge, prikrivati vlastite greške ili pronalaziti izlike za određeno ponašanje i naša će djeca teško naučiti kako preuzeti odgovornost. Kada nešto pođe po krivom najbolje je opravdati svoje postupke racionalnim argumentima, pa čak i kada oni idu protiv nas samih. Kada djeci pokažemo na vlastitom primjeru što znači i kako izgleda prihvaćanje odgovornosti, isprika i nastojanje da popravimo nešto što smo zeznuli, i djeca će imati dobar primjer koji je suprotan laganju i prikrivanju problema.


Otkrijte uzrok kroničnog laganja.
Zbog neiskustva i naivnosti, djeca nisu dovoljno lukava i prepredena da bi u potpunosti zataškala svoje laži. Ponekad će biti lakše, a ponekad teže otkriti zašto lažu oko nekog problema, ali u svakom bi slučaju bilo dobro otkriti uzroke. Samo za primjer – ako dijete stalno govori da nema zadaću, a vi nakon mjesec dana otkrijete da ima pet jedinica jer ne obavlja školske zadatke, uzroci laganja mogu biti različiti. Možda dijete ima problema s koncentracijom? Možda su mu zadaci preteški i treba pomoć? Možda je prenatrpan izvanškolskim obavezama i ne zna dobro rasporediti vrijeme? Kada otkrijemo zašto se laganje pojavilo, možemo ga “liječiti”.


Ne zaboravite da djeca baš kao i odrasli rade svjesne greške. No svaka greška može se ispraviti ako je osvjestimo, promislimo i ponudimo pomoć. Rješenje nije u dodatnom kažnjavanju, jer strah od kazne samo stimulira još više laži. Ključ je upravo u suprotnom ponašanju – u nagrađivanju iskrenosti. Stvorite okruženje i klimu u domu u kojoj je i najgora istina bolja od najuljepšanije laži. Pronađite uzrok laganja i strahova vašeg klinca ili klinceze i pokušajte mu pomoći. Kada dobijete iskrenost, nagradite je.