Danas za većinu školaraca završava još jedna školska godina i nakon obaveza, učenja, rada i truda mogu na zasluženi ljetni odmor. No što je s onima koji nisu baš marljivo učili i radili, pa se to vidi i na njihovim zaključnim ocjenama? Trebaju li biti kažnjeni i kako se postaviti u ovakvoj situaciji?

Roditelji bi i prije zadnjeg dana škole trebali znati ima li dijete problema s nekim od predmeta. Loše ocjene ne dolaze s vedra neba i svaki učenik ima niz prilika na vrijeme popraviti uspjeh, a svaki roditelj ima dovoljno vremena informirati se o tome kako njegovom djetetu ide pojedini predmet i pružiti svom školarcu pomoć da popravi ili usavrši znanje, zalaganje ili ponašanje.

Ocjena je brojka koja govori upravo to – koliko je dijete učilo, koliko se zalagalo, je li obavljalo zadatke i kako se ponašalo tijekom školske godine prema kolegama i nastavnicima ili profesorima.

 

Važno je kakav odnos prema obrazovanju imaju roditelji

Ako je dijete došlo doma s lošim ocjenama, posljedice po njega najviše ovise o stavu roditelja prema obrazovanju općenito. Postoji nekoliko mogućih scenarija:

1. Ako roditelji smatraju da obrazovanje nije važno za budućnost njihovog djeteta i da ništa posebno neće promijeniti, velika je vjerojatnost da po pitanju loših ocjena neće poduzeti ništa. Naime, mnogi roditelji zbog višegodišnje katastrofalne situacije u gospodarstvu i na tržištu rada smatraju da obrazovanje ne garantira bolji život. Oko sebe imamo niz primjera mladih koji su se školovali 17 ili 18 godina, završili fakultete, a sada ne mogu pronaći posao.
U ovu grupu spadaju i roditelji koji smatraju da je život najbolja škola i da ocjena ništa ne govori o sposobnostima, inteligenciji i snalažljivosti njihovog djeteta. Istina je, postoje pojedinci koji su gotovo bez ikakve škole postali milijunaši i koji su se “snašli” na temelju nekih drugih vrlina, a manje na temelju znanja. No ovdje treba imati na umu da je takvih doista malo. Možda manje od 1% gledajući ukupnu populaciju. Također, ova teorija pije vodu samo u kontekstu vjerovanja da je uspjeh=novac.

2. Ako roditelji smatraju da je obrazovanje važno, ali nisu zapravo osvijestili zašto je važno, niti to znaju objasniti djetetu, vjerojatno će se naljutiti na dijete koje je kući donijelo loše ocjene. Ova grupa roditelja ima stav “moraš učiti, jednostavno zato što se to mora”. Učenici koji se susreću s ovakvim porukama često imaju problema shvatiti zašto je obrazovanje važno za njihov život, njihova je motivacija slabija i često se svodi na učenje da bi se zadovoljilo roditelje i njihova očekivanja, odnosno da bi se izbjegle kazne zbog jedinica ili dvojki.

3. U treću grupu spadaju roditelji koji smatraju da je obrazovanje važno, da škola djetetu pruža formalno, neformalno i informalno obrazovanje, da se upravo u osnovnoškolskoj dobi stječu cjeloživotne navike i iskustva, da obrazovanje povećava konkurentnost pojedinca i šanse za zapošljavanje, da kroz obrazovanje djeca uče kako postati aktivni članovi društva te razvijaju svoje individualne potencijale. Oni će također biti nezadovoljni i nesretni zbog loših ocjena, ali će možda bolje znati komunicirati i prenijeti djetetu svoje stavove o obrazovanju te ga motivirati da uči radi sebe, a ne radi ocjena ili drugih.

 

Kako razgovarati s djetetom o lošim ocjenama?

Gledano dugoročno, jedna loša ocjena neće promijeniti smjer života djeteta ili drastično na njega utjecati. To odrasli znaju, jer svi smo mi tijekom vlastitog obrazovanja negdje “zaglibili”, zeznuli ocjene, uljenili se i popustili. Tu se doista ne radi toliko o ocjenama koliko o sveobuhvatnom odgoju i životnom stavu da se važno truditi, da je važno imati ciljeve, da je važno biti odgovoran, marljiv i uporan. Jer danas se radi o školi, a jednog će se dana raditi o poslu, odgovornosti prema obitelji, prema vlastitoj djeci, prema svakome s kime stupamo u neku zajednicu ili odnos.

Ako ste se i vi našli u situaciji da ste nezadovoljni ocjenama svog školarca, nikako nemojte reagirati burno ili agresivno. Kao i kod svake druge situacije, pokušajte s djetetom razgovarati i saznati što je pošlo po krivom. Pomoći vam mogu sljedeći koraci:

1. Objasnite djetetu zašto ste nesretni i nezadovoljni, ali na način i jezikom koji će razumijeti. Budite iskreni oko svojih osjećaja i pokušajte na što jednostavniji način objasniti djetetu zašto je vama važno da ono bude uspješno u školi. Potom mu dajte priliku da ono vama otvoreno i bez straha ispriča svoju verziju priče, odnosno zašto se po njegovu ili njezinu mišljenju dogodilo to što se dogodilo.

2. Izbjegavajte negativne izraze kao što su “neuspjašan/šna si”, “ne valjaš”, “nisi dobar/ra”, a posebno pogrdne izraze poput “glup/a”, “nesposoban/na”, “ista kao tvoj brat/tata/mama”, “idiot” i slično. U redu je biti uznemiren, ali ovakvim riječnikom napravit će se samo kontraefekt – dodatno zgaziti samopouzdanje djeteta. Verbalno ponižavanje može ostaviti gore posljedice na dijete od loše ocjene. Kritizirajte djetetovo konkretno ponašanje (trebao si se više javljati i pisati zadaće), a ne njih kao osobe općenito (glup si i nesposoban).

3. Ako osjećate da biste trebali djetetu dati neku kaznu, to i napravite. Samo pazite da kazna bude primjerena i normalno komunicirana. Na primjer, djetetu možete reći “nisi pisao zadaće tijekom školske godine zato što se stalno igraš na mobitelu, kaznu za takvo ponašanje moram ti dati jer si prekšio/la dogovor, i zato ćeš biti bez mobitela sljedeća dva tjedna”. Zapamtite da kazna nikada ne smije biti uskraćivanje osnovnih životnih potreba (hrane, vode, higijene…).

4. Pohvalite ih za predmete u kojima su bili uspješni. Snaga verbalne pohvale iznimno je moćna. Izravno recite djetetu “S druge strane, vidim da si jako dobar/ra u tjelesnom. Bravo! Čestitam ti na trudu i jako sam zbog toga ponosna na tebe”.

5. Razgovor zaključite razumijevanjem. Recite da ste svjesni da je svako dijete različito, da je svatko u nečemu dobar, a u nečem možda malo slabiji, ali ne postoji prepreka da uvijek i u svemu damo sve od sebe. Neke nas stvari više zanimaju, neke manje, neke ovise o urođenim karakteristikama temperamenta. No poanta je uvijek ista: ne smijemo se prestati truditi biti dobri u svemu što radimo. Obećajte djetetu pomoć u novoj školskoj godini i nemojte pogaziti to obećanje. Ponekad djeca ne govore i ne traže od nas pomoć, ali češćim odlascima u školu i u razgovoru s nastavnicima vrlo ćete brzo shvatiti gdje djetetu ide malo teže.

 

Primjerene kazne

Ako ste dobro promislili i odlučili djetetu dati kaznu, nemojte govoriti da je to zbog loše ocjene. Djetetu objasnite da je to zato što se nije trudilo, nije bilo odgovorno, nije poštivalo dogovor (ako ste ga imali), nije bilo marljivo i odradilo zadatke. Naime, ako stavljamo naglasak na ocjene, riskiramo da će u budućnosti dijete više učiti radi ocjene i nas, a mi zapravo želimo da ono uči kako bi usvojilo znanja, kako bi usvojilo dobre navike i razvijalo se u svakom smislu kao individua.

Od primjerenih kazni najpopularnije su:
– ukidanje omiljene zabave: igranje igrica na računalu, igranje na ulici/igralištu, odlazak na kupanje, gledanje TV-a, oduzimanje mobitela ili tableta, oduzimanje računala
– ukidanje ili smanjenje džeparca
– angažiranje djeteta oko nekog kućnog posla umjesto slobodnog vremena za igru (npr. pomaganje tati u uređivanju vinograda, pomaganje oko renoviranja stana i sl.)