Sve do 80-tih godina prošlog stoljeća, prevladavala je narodna mudrost i mišljenje da djeca nisu intelektualno dovoljno razvijena da bi osjećala depresiju i uznemirenost. No psiholozi danas pridaju puno više pažnje anksioznosti i stresu u dječjoj dobi. Povratak u školske klupe za mnogu djecu izvor je velikog straha i napetosti koji ponekad nisu prepoznati, shvaćeni, a često se umanjuje njihova važnost.

Najčešći simptomi kod djece koja se užasavaju povratka u školu su plač, stalno ponavljanje da ne žele ići u školu, a od onih ozbiljnijih psiholozi bilježe hiperaktivnost, tikove, opsesivno-kompulzivno ponašanje, depresiju, napade panike, samoozljeđivanje, povraćanje i nesanicu te iracionalne strahove. Dijete se može plašiti raznih stvari koje se nama čine iracionalne – otmice na putu do škole, da će se roditeljima nešto dogoditi na putu do posla, zadirkivanja vršnjaka, ponovnog susreta s prijateljem s kojim su u svađi, satova tjelesnog u kojem nisu dobri, polazak u novi razred s naočalama koje prije nisu imali i slično.


Neki roditelji i sami su tijekom školovanja imali slične strahove, pa se mogu poistovjetiti s djetetom i razumijeti. Moguće je da će se strahovi pojaviti iznenada i kod djeteta koje nikada prije nije pokazivalo slične probleme i rado je išlo u školu. 


Isto tako, mnogi roditelji pokušavaju razgovarati s prestrašenim djetetom, ali to često ne pomaže. Dijete ponekad ne zna verbalizirati svoje strahove i opisati što se događa u njegovu srcu i umu. Ono što ponavljaju je da osjećaju strah i ne žele ići u školu.


Što roditelji mogu učiniti?


Prije svega, kao i kod svih drugih negativnih osjećaja, djetetu treba priznati te osjećaje i dati mu do znanja da ga razumijemo, naravno, pod uvjetom da se doista potrudimo razumjeti što se događa u njegovoj glavici.


Negativne osjećaje nikako ne smijemo umanjivati i govoriti djetetu da pretjeruje i da stvara probleme gdje ih nema, jer strah i očaj su emocije iz kojih proizlaze sve druge negativne emocije i ponašanja te mogu dodatno naštetiti njegovu psihičkom i emotivnom razvoju.


Ono što kod djeteta treba postići je smanjenje napetosti i stresa. Djetetu treba pomoći da svoje misli i osjećaje koji ga čine anksioznim pokuša promatrati i osluškivati, a ne osuđivati. Drugim riječima, treba mu pomoći da svijet ne promatra u relacijama dobar-loš, crn-bijel. Naime, djeca imaju naviku osuđivati realnost koja ih okružuje razmišljajući na sljedeći način: “Ovo se ne bi smjelo događati” ili “Ove curice ne bi me smjele zezati”, a takva razmišljanja pobuđuju bijes i frustraciju. Dijete treba naučiti da će se takve stvari događati. Netko će ih ponekad zezati, netko će biti bezobrazan i grub prema njima, ali naglasak se ne smije stavljati na ponašanje drugih, jer druge ne možemo mijenjati. Možemo mijenjati sebe i način na koji ćemo reagirati u određenom trenutku kada nam se nešto negativno dogodi.


Djeca koja osjećaju strah od povratka u školu često su opterećena prošlošću i prošlim iskustvima. Neki stari osjećaji krivnje, žaljenja i tuge u kombinaciji s pitanjima “što ako” za događanja koja su pred njima izazivaju depresiju i zabrinutost. Samim time djeca malo pažnje posvećuju onom što se događa sada. A upravo spoznaja sadašnjosti, odnosno spoznaja da je svijet satkan od niza malih situacija sadašnjosti, može djetetu dati određenu snagu da se koncentrira na sebe u sadašnjosti i naučiti ga kako se osloboditi negativnih emocija kada se one pojave.


Postoji nekoliko tehnika pomoću kojih djecu možemo vratiti u sadašnjost i naučiti ih da se koncentriraju na sadašnji trenutak i nauče reagirati smireno i bez burnih emocija. To je najbolje učiniti pomoću kreativnih aktivnosti u kojima će raditi s rukama, dodirivati, gledati, mirisati i kušati stvari.


Organizirajte kućne radionice, crtajte, režite, gradite, ljepite, bojite, vežite, kuhajte, pecite, mijesite i pri tom – razgovarajte. Podijelite s djetetom priče o svojim školskim danima i svom djetinjstvu. Pokušajte kroz zanimljive anegdote djetetu dati do znanja da stvari ne ostaju zauvijek iste, strašne i nove. Dok radite rukama, pokušajte igrati igru uloga. Dozvolite djetetu da bude učiteljica ili prijateljica iz razreda i glumite kratke igrokaze. 


Pokušajte otvoriti prostor u kojem će dijete znati ispričati što ga plaši iz prošlosti, a što iz budućnosti, pa naglasak prebacite na sadašnjost. Pokušajte ga naučiti da uživa u sadašnjem trenutku i da ne razmišlja o stvarima koje se možda hoće, a možda neće dogoditi. Ukoliko se negativne situacije dogode, uvjerite dijete da će ono biti spremno i da će znati reagirati.


Ukoliko se plaše neke osobe, djecu treba naučiti da ne pridaju pažnju onima koji im žele nauditi, da preuzmu kontrolu nad svojim mislima i reagiraju potpuno suprotno od onog što osoba koja ih maltretira očekuje. Ukoliko ih netko želi preplašiti, uvrijediti ili rastužiti, neka reagiraju potpuno suprotno – stoje uspravno, odgovore s “dobro” ili “može” i pokažu da ih se tuđe riječi ne dotiču.


Ukoliko se plaše nečeg konkretnog kao što su, primjerice, školski predmet, gradivo, ocjene, put do škole ili vožnja autobusom, zajedno pokušajte pronaći rješenje. Ponudite pomoć u učenju, usavršavanju, pronađite neki drugi način dolaska u školu, prošećite do škole, nazovite učiteljicu i slično.


Ukoliko ništa od navedenog ne pomogne, svakako potražite pomoć dječjeg psihologa.