Učenje činjenica i usvajanje informacija je model koji je imao smisla u erama prije interneta kad je do informacija bilo teže doći i kad je društvo vjerovalo da je široko znanje ključ uspjeha za budućnost. Danas su informacije dostupne u svakom trenutku jednim klikom miša. I to milijarde informacija koje nitko od nas ne može usvojiti, niti procesuirati za svog života.

Cilj više nije učiti djecu kako pronaći informaciju, već kako pronaći pravu informaciju u tom kaosu, kako odvojiti one važne od nevažnih, istinite od lažnih i korisne od beskorisnih.

Nadalje, društveno-ekonomske promjene toliko su brze da neka zanimanja koja danas postoje uskoro više neće biti potrebna. Samo za primjer, vozače bi mogli uskoro zamijeniti samovozeći automobili, vlakovi i autobusi. Nastavnike bi mogli zamijeniti roboti učitelji, a prodavačice, krojačice i skladištare strojevi. Sve to događa se već danas i samo je pitanje koliko brzo će postati standard u svim razvijenim zemljama. Razvoj tehnologije, umjetne inteligencije i biotehnologije potiče streloviti napredak i oblikuje život u smjeru koji vlade, ministarstva i znanost, čini se, ne mogu pratiti. A jedna od posljedica napretka sigurno će biti gubitak na milijune radnih mjesta u zanimanjima koja više neće biti potrebna ili će ljude zamijeniti strojevi i računala (algoritmi).

Političari, ekonomisti i znanstvenici danas nam ne mogu reći kako će izgledati društvo, tržište rada ili ekonomija 2050. godine. Djeca koja su rođena danas, te će godine biti 30-godišnjaci u naponu energije i radne snage, ali pitanje je što će raditi? Hoće li ono za što će se školovati biti uopće važno? Hoće li kroz obrazovni sustav dobiti potrebne vještine i znanja da nađu svoje mjesto u budućem društvu?

Ono što je sigurno je da će morati biti spremni na cjeloživotno učenje, ali ne u smislu usavršavanja i produbljivanja znanja iz postojeće uske branše, nego u smislu prekvalifikacije na potpuno nova zanimanja svakih nekoliko godina. Moguće je da će završiti fakultet, raditi u struci pet do deset godina, a nakon toga se morati prekvalificirati u potpuno novo zanimanje. Sigurno je da će morati biti naviknuti na brze i nagle promjene na svim razinama. Morat će biti fleksibilni, mobilni, ali emocionalno i psihički puno čvršći od naših generacija da se uopće mogu snositi s digitalnim dobom budućnosti u kojem će sigurna biti samo nesigurnost i promjena.

Kako pripremiti djecu na život u 2050. godini?

Obrazovni sustavi se vrlo sporo prilagođavaju društveno-ekonomskim promjenama baš zato što su to što jesu – veliki i tromi sustavi. Političari ne mogu pružiti okvir niti gurati obrazovne promjene jer ni sami ne znaju koje promjene zagovarati i koji je širi kontekst tih promjena. Političari ne znaju kakav novi obrazovni sustav uspostaviti jer nemaju nikakav dugoročni plan ili sliku u koju bi ga uklopili i zato jer ne znaju kako će svijet izgledati za deset godina, a kamoli za trideset godina. Dugoročno planiranje više nije moguće.

A najgore je roditeljima. Zbunjeni su, smeteni promjenama i duboko u sebi i iz iskustva znaju da se na sustav ne mogu u potpunosti osloniti jer on ne garantira njihovoj djeci dobar život. Prije 50 godina roditelji su znali da ako dijete pošalju na fakultet, da ono može računati na prilično dobar život. No danas, roditeljima nitko ne može obećati da ako će njihovo dijete ići u “Školu za život” i na fakultet za turistički menadžment, arhitekturu ili strojarstvo, da će dobro živjeti. S druge strane, svoju djecu moraju nekako pripremiti na odrasli život.

Ključne vještine koje su baza za sva ostala znanja

Ipak, nije sve tako crno. Znanstvenici i dalje marljivo rade svoj posao i proučavaju najbolje prakse u učenju. Ispituju koje su to vještine koje su baza za sva ostala učenja kroz život. Projekt P21 ili Partnership for 21st Century Learning, američko je udruženje koje nastoji pomoći edukatorima, pedagozima, političarima i poslodavcima da bolje razumiju i podrže učenike u razvoju vještina koje će im biti potrebne da budu uspješni u karijeri i životu općenito.

P21 smatraju da su takozvane 4K vještine ključne i da trebaju dobiti najviše važnosti u obrazovanju djece. Te 4K vještine su: kritičko mišljenje, komunikacija, kolaboracija (timski rad i suradnja) i kreativnost (u najširem mogućem smislu te riječi).

Izdali su i niz studija i dokumenata na ovu temu koje možete potražiti ovdje.

4K vještine

Kritičko mišljenje

Je li ova informacija istinita? Vjerujem li ovom čovjeku? Kako mogu doći do činjenica i sam donijeti sud o ovome? Želim li biti dio ove inicijative? Koji je cilj ovog projekta? Što želim napraviti sa svojim životom? Na temelju čega ću donositi odluke o sebi? – ovo su samo neka pitanja u domeni razvoja kritičkog mišljenja. Kritičko mišljenje ključna je vještina za donošenje odluka, snalaženje u društvu i različitim situacijama te za rješavanje problema. Bez obzira u kojoj se životnoj situaciji našli, na kojem radnom mjestu i u kakvoj okolini, osobe koje se znaju pouzdati u sebe i vlastiti, neovisni, kritički sud, odnosno oni koji znaju “razmišljati svojom glavom”, lakše će donijeti najbolju odluku za sebe i plivati u promjenjivoj svakodnevici.

Komunikacija

Živimo u doba kad djeca i mladi sjede za istim stolom, ali ne razgovaraju već si šalju poruke iako su međusobno udaljeni pola metra. No definicija komunikacije jako dobro naglašava njezinu važnost u privatnom, poslovnom, društvenom i globalnom smislu: “Ljudska komunikacija se odnosi na socijalnu interakciju razmjenjivanja informacija, a sve u svrhu razumijevanja i socijalne povezanosti. Kao društvena životinja, ljudi posjeduju prirodnu i urođenu potrebu da komuniciraju jedni sa drugima, da stvaraju međuljudske odnose, te da održavaju i podržavaju ljudske veze. Komunikacija omogućava ljudima da izraze čitavu paletu fizičkih, emocionalnih i psiholoških potreba. Kada imamo neku potrebu, komunikacija nam omogućava da predamo ovu informaciju drugim ljudima, u svrhu obogaćivanja vlastitog, kao i života drugih ljudi. Obogaćivanje života se odnosi na urođenu ljudsku potrebu da doprinosi za dobrobit sebe i drugih ljudi kroz procese socijalne interakcije, te empatijsko vezivanje.”

Kolaboracija

Sposobnost rada u timovima nešto je što se naše pretke nije trebalo posebno učiti. Bili su svjesni da jedan bez drugoga ne mogu funkcionirati u svijetu. No danas, u doba kad se slavi individua, kad se ljudi otuđuju jedni od drugih, sposobnost funkcioniranja u grupi individua potrebno je djecu učiti od najranije dobi. To podrazumijeva učenje odgovornosti (prema zadatku općenito, ali i svojem dijelu posla), poštivanje drugih (njihovog vremena, potreba, stavova, različitosti…) i sposobnost pronalaska svojeg mjesta i vrijednosti unutar grupe.

Kreativnost

Poticanje razvoja kreativnosti kod djece važna je zato što će društveni, ekonomski i znanstveni problemi s kojima se suočavamo danas zahtijevati fleksibilno razmišljanje i nova rješenja (inovacije). Postoje razne definicije kreativnosti no možda najbolja je ona koja kaže da je kreativnost sposobnost stvaranja novih i korisnih ideja, bez obzira na područje. Kreativni ljudi nisu samo umjetnici. Iznimno je kreativno pronaći lijek za multiplu sklerozu ili programirati algoritam koji će precizno predviđati poplave. Obrazovni sustav potiče kreativnost kod djece kada ih stavlja u situacije u kojima moraju rješavati probleme, raditi rukama i umom istovremeno, razgovarati i razmišljati “izvan kutije”.

Dobra vijest je da sve ove vještine roditelji mogu poticati kod djece u svome vlastitom domu. Obrazovni sustav će kasniti i kaskati, iako već postoji niz dobrih primjera alternativnih oblika nastave čak i u Hrvatskoj. I dok je u Hrvatskoj hit uvođenje informatike u prvi razred osnovne škole i to se prezentira kao veliki uspjeh iako se trebalo dogoditi još 1995. godine, a ne 2018. godine, roditelji mogu uzeti stvar u svoje ruke i zajedno s djecom pripremati i sebe za budućnost.