Povratak u vrtiće i škole: Separacijska anksioznost ili strah od odvajanja

Pred odlaskom ste u vrtić sa svojim djetetom, a ono plače, hvata vas oko pojasa, zaustavlja vas. Ponekad se žali da ga boli trbuh ili glava.

5224600485cb0

Vama se srce steže, no progutate knedlu, pokupite stvari i krenete s vašim mališanom prema vrtiću. A kad ga ostavite u vrtiću s tetama, zovu vas nakon nekoliko sati jer vaše dijete odbija jesti, piti ili spavati. Nakon provedenog vremena u vrtiću, dijete vam priča kako mu nije bilo lijepo i slijedi ono poznato pitanje: "Mogu li sutra ostati s tobom i tatom kod kuće?".

Otprilike ovako izgledaju teški mjeseci adaptacijskog perioda na polazak u vrtić ili školu. Prvih nekoliko tjedana, ili čak nekoliko mjeseci, mogu biti naročito teški za neku djecu, roditelje, odgajatelje, učitelje.

Što je separacijska anksioznost?

Sličica uoči odlaska u vrtić ili školu koju smo opisali, u psihologiji se naziva separacijska anksioznost (tjeskoba) i označava strah od napuštanja djeci bliskih osoba. Taj strah postaje najočitiji s polaskom u vrtić kada najčešće počinje prvo svakodnevno i višesatno odvajanje roditelja i djece i provođenje vremena u novom prostoru. Ponekad se separacijska anksioznost pojavi i s polaskom u prvi razred osnovne škole. Određeni stupanj nelagode prilikom odvajanja djece i roditelja je posve normalan. Djeca koja se zabrinu i uznemire kad roditelj odlazi, a veselo im trče u zagrljaj čim se vrati, jednostavno su razvila ono što u psihologiji nazivamo sigurnu privrženost.

Separacijska anksioznost i temperament

Neka istraživanja potvrđuju ulogu temperamenta prilikom odvajanja djece od majki. Čini se da se osjetljivija i introvertiranija djeca jače uznemire prilikom odvajanja, a teže se upuštaju u sklapanje prijateljstava i pronalaženje njima zanimljivih aktivnosti u vrtiću. I to je jednostavna činjenica - neka djeca zbog svog temperamenta jednostavno kroz taj cijeli proces prolaze lakše, a neka teže.

A što je s roditeljem?

Često djeca prvi put polaze u vrtić ili jaslice s prestankom majčinog ili očevog porodiljnog dopusta. U tom periodu roditelji (najčešće majke) provode s djetetom i dane i noći. Prošlo je puno, puno dana u kojima su majke osluškivale svaku djetetovu potrebu, pratile svaki njegov korak i provodile bezbroj nezaboravnih zajedničkih trenutaka. Takva sjedinjenost roditelja i djeteta u prvim mjesecima i godinama njegovog života prirodna je i zdrava. Stoga ne čudi kad se neke majke u toku porodiljskog dopusta povjere kako im njihova djeca nedostaju već pri najkraćem razdvajanju, npr. odlasku u dućan.

Već i sama pomisao na to da ćete se od djece razdvajati svaki dan na više sati često i kod roditelja izaziva tjeskobu, i to ne uvijek svjesnu. A kako djeca iznimno dobro iščitavaju sve naše neverbalne signale i s njima surađuju i kopiraju ih (osmijeh kojim prikrivamo da smo tužni mlađa djeca vrlo dobro pročitaju kao lažan), obično i oni zaključe da je odvajanje od majke nešto stresno. Bazično, otud sve one suze, vriskovi i otpori pri odlasku. Takve reakcije dodatno uznemiruju roditelje i eto nas u začaranom krugu. Kada promijenimo perspektivu i sa 'problema koje ima moje dijete', počnemo promatrati i nas odrasle i kada osvijestimo da nije samo dijete to koje se teško prilagođava na novu situaciju već smo na pola puta do rješenja. A rješenje nije ni u kakvom receptu ili koracima – jer da postoji recept ili brzo rješenje za separacijsku tjeskobu, vi biste za njega sigurno već znali – nego je riječ o procesu. Procesu koji je često dug, spor i težak, ali je nezaobilazan i jednostavno ga treba proći.

Djeca i emocije

U posljednje vrijeme često čujemo kako se o osjećajima govori kao o 'pozitivnima' (sreća, ljubav, zadovoljstvo…) i 'negativnima' (tuga, tjeskoba, strah, ljutnja…). To dovodi do toga da se te tzv. negativne emocije doživljavaju kao nešto što je loše, nezdravo i opasno za nas pa ih samim time treba izbjegavati. No istina je u tome da ni tuga, ni ljutnja, ni strah, ni tjeskoba nisu negativni ni loši za nas – oni su jednostavno neugodni i teški. Nije ih lako izdržati, no oni su isto normalan, zdrav i nužan dio života, često ključan za psihičko zdravlje. U evolucijskom smislu, da su teški osjećaji za nas nezdravi, već bi kroz tisućljeća kroz koja postojimo kao vrsta oni polako iščezli.

No, kroz ta brojna tisućljeća našeg postojanja, strah se razvio da bi nas upozorio na opasnost, ljutnja da bi očuvala naš integritet, tuga da bismo odtugovali neki gubitak i bili sposobni krenuti dalje. Samo malo preimenovanje iz pozitivnih u ugodne, a negativnih u neugodne osjećaje, već značajno mijenja perspektivu. Odrasli se teško nose sa vlastitim neugodnim emocijama. Još je teže ako kroz te neugodne emocije prolazi dijete. A mora proći... Svi bismo mi htjeli da su naša djeca uvijek sretna, nasmijana i vesela. Kada dođu trenuci njihovih frustriracija, ljutnje ili tuge odmah se izbezumimo, krenemo tješiti i poništavati njihove osjećaje (npr. 'nemaš se zbog čega ljutiti', 'nemaš se čega bojati' ili 'sad mi je već dosta! Prestani').

Neki roditelji čak i mijenjaju svoju odluku kad vide uplakano dijete (npr. riječima 'U redu, onda nećemo danas ići kod zubara na pregled'). Ono što bi u tom trenutku bilo najbolje i najzdravije napraviti jest priznati djetetu njegovu muku i ostati dosljedan. Pokušajte reći nešto u stilu: 'Vidim da si sad tužna što ne možemo ostati zajedno kod kuće. No ja moram ići na posao i ne mogu biti kod kuće. Znam da ne želiš ići u vrtić, ali kod kuće te nema tko čuvati'. Naravno da to neće automatski osušiti djetetove suze, ali barem nećete poništiti njegove osjećaje koji su jednako toliko realni i potrebni, kao i oni koje volimo (sreća, zadovoljstvo i sl.).

Kako pripremiti dijete na odvajanje?

Vježbajte kod kuće. Djetetu će biti jednostavnije naviknuti se na odsutnost roditelja ako on inicira razdvajanje. Ako dijete ode u drugu sobu (gdje je sigurno da ostane samo nakratko), pričekajte koju minutu prije nego pođete za njim. Kad odlazite u drugu sobu na čas (npr. uzeti nešto iz kuhinje), recite djetetu gdje idete i kad se vraćate. Tako će dijete naučiti da je u redu kad odlazite nakratko i – da ćete se uvijek vratiti.

Razgovarajte o vrtiću ili školi. Recite mu što se tamo radi, tko će s njim provoditi vrijeme, opišite mu detaljno sve što ga zanima. Potičite ga da vas što više pita i NIKAD ga nemojte zastrašivati (npr. pričom da ćete ga ostaviti ako ne bude dobar i sl.). Dok se šećete naseljem, pokažite mu zgradu vrtića ili škole. Ako imate mogućnost, zamolite prilikom upisa da vaše dijete bude u grupi s nekim prijateljem ili nekim koga poznaje.
Dozvolite vrijeme da se dijete navikne. Neki vrtići dozvoljavaju da u početnoj fazi adaptacije roditelj bude s djetetom prvih nekoliko sati. Iskoristite tu mogućnost ako postoji. Dok ste s djetetom u vrtiću, ostavite ga nakratko kako biste obavili neku sitnicu i vidite kako će reagirati.

Uvijek se pozdravite. Kad ostavljate dijete u vrtiću, obavezno mu recite gdje idete i kad se vraćate po njega (npr. ja sad idem na posao i doći ću po tebe kad se probudiš nakon ručka). Možete izmisliti i neki ritual pozdravljanja, ali neka bude kratak. I kad jednom odete iz vrtića nemojte se vraćati.

Kako sebi i djetetu olakšati prilagodbu na novu sredinu?

Za početak, olakšajte sebi. Kao što stjuardi i stjuardese u avionu kažu da u slučaju pada aviona, prvo stavite sebi masku na lice, a onda pomognete prvom do sebe, slično vrijedi i za životne krize. Kad ostanete sami, s partnerom ili bilo kojom drugom bliskom osobom, porazgovarajte o tome kako vam je teško ostaviti dijete, priznajte sebi i drugima ako vam nije lako prilagoditi se na novu situaciju. Dozvolite sebi da budete tužni zbog toga. Tek kad se pobrinemo za sebe, možemo se kvalitetno pobrinuti za druge. Slušajte i poštujte dječje osjećaje. Pokušajte razumjeti što mu je teško. Dozvolite mu da o tome puno priča, a vi ga slušajte. Samo slušanje često je vrlo ljekovito. Neka dijete u vrtić/školu vodi onaj roditelj koji se bolje s time nosi. Vrlo jednostavan, a tako učinkovit način da sebi i djetetu olakšamo ovaj proces. Ostanite dosljedni, ali poštujte djetetove osjećaje. Ako dijete plače, nemojte mu reći da se nema čega bojati ili zbog čega biti tužan. Kažite mu da znate se osjeća tužno/ljuto/prestrašeno, ali da mora ići u vrtić jer roditelji moraju na posao.

Ponudite izbor. Ako postoji nešto što dijete može izabrati, dozvolite mu. To može biti odjeća za vrtić, igračka, hrana ili bilo što slično. Dozvolite da nosi igračku ili predmet uz koju je vezan. Često pomaže kad djeca sa sobom ponesu medvjedića, lutku, slikovnicu, autić…koji najviše vole, jer im to daje osjećaj sigurnosti.

Inicirajte susrete s djecom izvan vrtića u vašem domu. Pozovite njegove prijatelje iz vrtića kod vas na igru, to će mu olakšati proces socijalizacije, ali i povećati motivaciju da ide u vrtić. Razgovarajte s odgajateljem/učiteljem. Pitajte kako se vaš mališan provodi u vrtiću. Većina djece se lako opusti kad ostanu u vrtiću, a plač i vikanje traju samo za vrijeme odlaska. To zapravo znači da djetetu nije težak toliko vrtić, nego se samo privikava na novu situaciju.

U slučaju da vam se čini kako problem separacijske anksioznosti ometa normalno funkcioniranje djeteta i traje predugo dobro je posavjetovati se sa psihologom.

I svakako zapamtite da dijete, podnoseći rastanke, emocionalno raste. Dozvolite mu taj rast.


Autorica: Iskra Pejić, dipl. psiholog, Kabinet za razvojnu podršku „Korneo“, www.korneo.hr