Koračajući sa sinom prvašićem prema školi, na njegov velik dan, prvi dan njegova osnovnoškolskog obrazovanja i  kćerkom „petašicom“, također na velikoj životnoj prekretnici, nisam se mogla ne zapitati… Što očekujem u ovoj školskoj godini i od školovanja svoje djece općenito?

Stajali smo tako pred razredom, očekujući dolazak nove učiteljice i slučajno sam načula razgovore roditelja na hodniku. Razgovarali su o kupovini školskih torbi, pernica, bilježnica, o izboru učiteljice, o školskoj prehrani, udžbenicima i slično. Međutim, nitko nije pitao jedno bitno pitanje: Što će ova odgojno obrazovna ustanova pružiti našoj djeci?

Razmišljajući, odnosno maštajući o savršenom obrazovnom sustavu to bi izgledalo otprilike ovako: s obzirom na današnji razvoj tehnike i tehnologije, informacije i znanje dostupni su kao na dlanu, svugdje i svakome, od školskog sustava ne bih previše tražila suhoparno podastiranje informacija, podataka i činjenica. Jednoumlje i ispiranje mozgova serviranim informacijama. Učenici bi čitali knjige i udžbenike, surfali Internetom, istraživali, diskutirali i debatirali, kritički promišljali i propitivali , sve i svakoga, čak i učitelje. Učitelji ne bi bili neprikosnoveni autoriteti, već moderatori, vodili bi učenike u njihovim istraživanjima i zaključcima. Prepoznali bi u svakom učeniku njegove potencijale i skrivene talente te radili na njima i produbljivali ih, poticali. Individualno bi pristupali svakom učeniku.  Posjećivali bi muzeje, kazališta, koncerte, druge gradove i države, upoznavali tuđe kulture. Upijali iskustvo i znanje najuspješnijih ljudi iz svoje struke. Volontirali bi u dječjim domovima i domovima za stare i nemoćne te tako učili o empatiji. Boravili bi u prirodi i sami uređivali svoje vrtove, sadili bilje, voće, povrće.

Uzimajući u obzir da današnji obrazovni sustav neće toliko toga omogućiti mojoj djeci, pokušat ću iz njega izvući najbolje i najviše.

Što mogu ja kao roditelj učiniti kako bi moja djeca profitirala u svom osnovnoškolskom obrazovanju?  Kao prvo, što se samog obrazovanja tiče, mogu pomoći djetetu da se lakše snađe u moru svih tih novih informacija i činjenica. Mogu razgovaranjem s njima, diskutiranjem o raznim temama, dopustiti im da sumnjaju u sve pa i mene i učitelje, odnosno da propitkuju, analiziraju…

Sa svojom djecom često pričam o raznim temama, o Svemiru, duhovnosti, ljudskom tijelu i njegovoj građi, dalekim zemljama i putovanjima, politici… Smatram ih ravnopravnim osobama, ravnopravnim sugovornicima. Ne namećem im svoja mišljena niti se postavljam kao pametnija od njih, već samo iskusnija.

A što se samog odgojnog aspekta tiče, pokušavam djeci objasniti da ne postanu žrtve školskog sustava i sustava ocjenjivanja. Jer zaista, nitko ih kasnije neće pitati s koliko su prošli prvi, drugi ili peti razred, kada su naučili čitati i pisati. Ono što je bitno je to da im školski sustav ne uništi samopouzdanje i time ih trajno odredi kao nesretne i nesamopouzdane osobe.  Želim da shvate da je ono što se zaista cijeni i vrednuje kasnije u životu  više od samih ocjena, neke temeljne ljudske vrijednosti i sposobnosti, poput ostvarivanja zdravih odnosa s obitelji i prijateljima, empatije, ustrajnosti, radišnosti, itd.

To bi trebali biti zajednički ciljevi učenika i roditelja – pripremiti našu djecu da postanu kompletne, sretne osobe.

 

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.