Obrazovanje bi trebalo biti prilagođeno potrebama nekog društva ili države. Danas živimo u globaliziranom društvu u kojem je lagana i brza komunikacija i razmjena informacija obrisala granice među državama i kulturama, pa će trebati ponovno definirati obrazovane sustave u najširem smislu riječi te ih mijenjati u skladu s novim potrebama i s ciljem da se djeca pripreme na opstanak i rad u jednom takvom politički i ekonomsko globalnom okruženju.

Obzirom da se obrazovni sustavi relativno sporo prilagođavaju modernim vremenima i teško idu u korak s promjenama, roditelji samoinicijativno pokušavaju usmjeriti djecu na učenje onih vještina i svladavanje onih znanja koja će im biti najbolja “deviza” za uspješnu i sigurnu budućnost. Nije ni to lako, jer je jako teško predvidjeti koja su to specifična znanja koja bi djeci mogla biti od koristi u budućnosti. Ipak, čini se da ne možemo pogriješiti ako pretpostavimo da su znanost, računalni inženjering, softverska rješenja i matematika područja koja će se dalje razvijati i tražiti angažman pojedinaca sa specifičnim znanjima.

U zemljama Sjeverne i Južne Amerike već nekoliko godina vlada mišljenje da bi djeca trebala učiti kineski (mandarinski) jezik od najranije dobi, jer se procjenjuje da će kinesko gospodarstvo i dalje rasti i postati dominantno na svjetskoj ekonomskoj ljestvici, pa će i potražnja za govornicima mandarinskog jezika u skoroj budućnosti biti velika. Učenje kineskog jezika za mnoge je roditelje postalo ulaganje u budućnost djece.

Sada se pojavila još jedna struja koja tvrdi da nije bitno koja će ekonomska sila vladati svijetom, jer će najvažniji jezik postati (ako već i nije) programski jezik ili kod, a najvažnija vještina kodiranje ili pisanje programskog koda. Ono što možemo očekivati je da će sve što nas okružuje, svi aspekti života biti pokretani i regulirani nekom vrstom softvera. A iza sofvera uvijek stoji neki programski kod. Stoga je sve glasnija grupa roditelja (za sad u SAD-u) koja smatra da bi djeca trebala jezike učiti sljedećim redosljedom: materinji jezik, programski jezici, a tek nakon toga strani jezici kao što su mandarinski, njemački, španjolski, engleski i slično.

Naravno, poanta nije da sva djeca postanu računalni stručnjaci, ali važno je da današnja djeca shvate kako računala i softver rade te da nauče pisati neke osnovne kodove. Bilo da se radi o jednostavnom HTML jeziku ili kompleksnim C jezicima, malo koda dobro je naučiti, smatraju zagovornici ove ideje.

Zašto? Koji je cilj?

Razmislite samo kako je softver duboko i korjenito promijenio industriju, a najbolji primjer je možda ona komunikacijska. Još prije samo deset godina vaš telefon je imao crno-bijeli zaslon s dvije mogućnosti – zvanje i pisanje SMS-a, a danas vaš iPhone ima više piksela od vašeg ne tako starog televizora, na tisuće softverskih aplikacija do kojih dolazite jednim klikom na zaslonu koji je osjetljiv na dodir, a da ne govorimo da u sekundi možete snimiti video i fotografiju i poslati ih rođacima koji su na tisuće kilometara udaljeni od vas.

Ove drastične promjene i napredak već se događaju i u drugim industrijama, od medicine, građevine, umjetnosti do edukacije, prometa i poljoprivrede, pa možemo reći da naše društvo definitivno postaje softverska ekonomija. Neće ni u budućnosti svi pisati programske kodove, ali bit će puno onih koji će ih naručivati, upravljati i održavati softvere, educirati kako ih koristiti, implementirati i biti u interakciji s njima u privatnom i poslovnom okruženju. Upravo zbog toga, ima itekakvog smisla razumijeti na koji način softverski svijet oko nas funkcionira, ako ne i biti kreator tog svijeta.

Nitko nikada nije požalio što je uložio godine i trud na učenje nekog stranog jezika, ali mnogi već sada žale što nisu na vrijeme prepoznali zahtjeve nove ekonomije i naučili ponešto o programiranju, softverima, kodu i sl.

Cilj je uvesti računalni inženjering u osnovne i srednje škole kako bi se djeci približila slika o tome kako softverski sustavi funkcioniraju i dalo temeljno znanje na kojem dalje mogu graditi i učiti.

Činjenica je da već danas živimo i vremenima kada ne morate znati strani jezik da biste naručili programiranje neke softverske aplikacije u Indiji, izradu grafičkih elemenata u Rumunjskoj ili web stranice u Estoniji. Programski jezik je baš kao i naše društvo – nadnacionalan, apolitičan, primjenjiv na svim tržištima i prilagodljiv, zbog čega će i globalno opstati. Oni koji znaju programirati, nemaju se čag bojati. Tako dugo dok se društvo razvija, za njih će biti posla.