Nova školska godina je počela, a ona za neke roditelje često znači i početak velikih briga. Ne zbog ranih buđenja i pretrpanih rasporeda, ne zbog zadaća ili obaveza, već zbog pitanja kao što su: Hoće li ga/ju netko zadirkivati ili zlostavljati? Hoće li on/ona nekog zadirkivati ili zlostavljati? Hoće li on ili ona samo stajati i gledati dok druga djeca zlostavljaju nekog od vršnjaka iz razreda?

Činjenica je da djeca znaju biti itekako okrutna i da je bullying ozbiljan problem kojem često ni stručnjaci ne znaju stati na kraj. Ukoliko se sjetite vlastitih školskih dana, zasigurno će vam kroz misli proći onaj jedan učenik koji je uvijek maltretirao druge ili grupica “najjačih”. Ili pak ćete se prvo sjetiti onog malog ili male koju se uvijek zezalo. Može se dogoditi da ste i sami bili prema nekome okrutni, a da i dan danas ne znate zašto ste se tako ponašali.


Zadirkivanja je bilo uvijek i bit će ga uvijek, samo se danas više o tome govori i stručnjaci nude više savjeta i rješenja kako prekinuti lanac zlostavljanja među djecom. Činjenica je da dugotrajna izloženost zadirkivanju ili zlostavljanju, bilo da je verbalno, fizičko, elektroničko, socijalno ili emocionalno, može ostaviti dugotrajne posljedice na psihu zlostavljanog djeteta. Danas se više zlostavljanje ne ignorira i ne stavlja pod etiketu “normalnog odrastanja”.


Jedno je teorija, a drugo praksa. Učitelji i ravnatelji često su i sami nemoćni, a osobito kada se zlostavljanje događa izvan prostora i dvorišta škole. Stoga postoji niz metoda koji se savjetuju roditeljima, a pomoću kojih mogu dijete naučiti da se suprotstavi svome zlostavljaču.


Ova tema iznimno je kompleksna i ovaj članak ne dozvoljava dovoljno prostora da se obradi do zadnjeg detalja, ali ipak ćemo pokušati dati nekoliko smjernica koje roditeljima mogu biti od koristi ukoliko im se dijete nađe u lancu zlostavljanja.


Ukoliko vaše dijete dolazi iz škole potišteno, plačljivo, plašljivo, odbija ići u školu, šutljivo je, popušta u ocjenama ili obavezama, dolazi kući bez osobnih stvari, ima masnice, pokazuje znakove uznemirenosti i depresije, moguće je da ga vršnjaci zadirkuju ili čak i zlostavljaju do mjere u kojoj je u potpunosti izgubljeno, bez samopouzdanja i vjere da mu se može pomoći.


Što roditelji mogu učiniti i čemu mogu podučiti dijete?


1. Priznajte djetetu da je žrtva
Djeca koja su po nečemu drugačija, pa makar se radilo o banalnoj sitnici, obično su i meta vršnjačkog zlostavljanja. Kada razgovarate s djetetom trebate pronaći onaj fini način komunikacije kojim nećete povrijediti djetetovu individualnost ili mu dodatno nametnuti osjećaj da s njime nešto ne valja. Svi razgovori trebali bi ići u smjeru samoprihvaćanja i naglašavanja da je ono takvo kakvo je i po tome je jedinstveno, baš kao i svaki drugi čovjek na svijetu. Kad bi svi bili isti, svijet bi bio jedno dosadno mjesto.
Nakon što mu priznate status žrtve i da problem postoji, djetetu treba pomoći da razvije dovoljno samopouzdanja da se suprotstavi zlostavljaču. Izgradnja samopouzdanja može uključivati i rješavanje problema koji je uzrok zadirkivanja, ukoliko je on rješiv. Djetetu treba pomoći da razvije socijalne vještine – da razbije strah od verbaliziranja onog što ga smeta, da nauči prepoznati neverbalne znakove u komunikaciji, da se nauči povezati s djecom koja su ljubazna prema njemu i slično. U svemu vam može pomoći dječji psiholog ili socijalni pedagog.


2. Nemojte pomiješati normalne uspone i padove u prijateljstvima sa zlostavljanjem
Zlostavljanje ćete najbolje prepoznati prema sljedećim tipičnim karakteristikama: to je ponašanje koje je namjerno, ponavlja se, ponižavajuće za žrtvu koju se vrijeđa te proizlazi iz neravnoteže snaga između pojedinaca ili grupa djece. Pojedine epizode, kao što je primjerice nepozivanje vašeg djeteta na rođendan, ne mora nužno biti znak zlostavljanja.


3. Naučite dijete asertivnom ponašanju
Asertivnost je vještina koja omogućuje da se izborimo za svoja prava, osiguravajući da se naše mišljenje i osjećaji uzmu u obzir, a pri tom se ne narušavaju prava drugih. Asertivno ponašanje uključuje:
– Jasno izražavanje ponašanja koje nas smeta
– Objašnjavanje razloga zbog kojih nas to ponašanje smeta (izražavanje vlastitog mišljenja, osjećaja i/ili posljedica tog ponašanja)
– Jasno izražavanje našeg zahtjeva.
U praksi bi to izgledalo ovako: Kada se neki vršnjak obruši na vaše dijete, ono bi trebalo uzeti sekundu-dvije pauze, duboko udahnuti, pogledati zlostavljača u oči i kazati: “Molim te prestani to raditi. Smeta mi kad me vrijeđaš”, okrenuti se i otići. Druga metoda je da se dijete okrene i jednostavno nasmije, pomalo naruga i ode. Time zlostavljaču daje do znanja da su njegove “šale” toliko bezveze da ne želi trošiti svoje vrijeme niti ih uzimati za ozbiljno.
Ono što zlostavljač očekuje je vidjeti strah, odnosno reakciju žrtve koja će potvrditi njegov nadmoćni status. Ukoliko se žrtva ponaša upravo suprotno, motivi za zadirkivanje s vremenom  nestaju. Asertivno ponašanje može kod zlostavljača pobuditi agresivnost. Ukoliko dijete bude fizički napadnuto, naučite ga da se zaštiti, ali ne i da uzvraća udarce, već da se obrati prvoj odrasloj osobi (učiteljici) za pomoć.


4. Ne učite dijete da na agresiju odgovara agresijom
Ukoliko dijete naučimo da se protiv agresije bori agresijom, to će mu se zasigurno obiti o glavu. Zlostavljač će izazivati žrtvu, pa ukoliko ova uzvrati udarcem u nos, glavu ili leđa, izbrisat će se automatski jasna granica između zlostavljača i zlostavljanog. Zlostavljač će zasigurno iskoristiti situaciju i tužiti, a na kraju ćete imati situaciju “On je počeo prvi” koja će se baviti samo tim izdvojenim incidentom i vaše dijete izjednačiti s nekim tko ga sustavno maltretira. Vaše će dijete podjednako biti kažnjeno što će u njemu izazvati dodatnu frustraciju, osjećaj nemoći i nerazumijevanje zašto je kažnjeno ako se samo branilo. Nikako vam nije u interesu izjednačiti svoje dijete sa zlostavljačem.


5. Ohrabrite dijete da potraži pomoć starijih
Prije svega, pohvalite dijete i dajte mu do znanja da ste ponosni na njega što vam se obratilo za pomoć i ispričalo što mu se događa. Djetetu treba puno hrabrosti da prizna da je zlostavljano. Pokušajte razgovarati s razrednicom, učiteljima, ravnateljem i školskim psihologom ili pedagogom (ukoliko postoji). Ohrabrite dijete da im se i samo obrati ukoliko je u škripcu. Bilo bi dobro da dijete ima barem jednog prijatelja koji će paziti na njega i obratno i dovesti pomoć ukoliko situacija izmakne kontroli.


6. Ne govorite djetetu da jednostavno ignorira zlostavljača
Kada djetetu kažemo da jednostavno ignorira zlostavljača, automatski mu govorimo da i mi mislimo ignorirati situacije i probleme koji mu uništavaju djetinjstvo i da u nama neće naći pomoć i podršku. Kad bi dijete moglo ignorirati zlostavljače, ono bi svakako to već napravilo. Zlostavljači žele reakciju i pojačavat će pritisak dok je ne dobiju.


7. Razgovarajte s djetetom o vršnjačkom zlostavljanju čak i ako se ono ne događa njemu
Čak i ako vaše dijete nikad nije bilo žrtva niti je zadirkivalo druge, posebnu ulogu u lancu zlostavljanja imaju promatrači. Oni također mogu zlostavljaču pokazati da njegovo ponašanje nije ok. Ukoliko je to moguće, ohrabrite dijete da pomogne žrtvi i da se svrsta na njegovu stranu, pa čak i kad nisu dobri prijatelji. Činjenica je da zlostavljači svoj djeci u razredu zagorčavaju život i da kreiraju atmosferu straha kojoj se “dobra” djeca mogu zajednički oduprijeti.


8. Učinite svoj dom mjestom punom ljubavi i sugurnosti
Potrudite se da vaš dom bude sigurna luka u kojoj će se dijete osjećati voljeno i prihvaćeno onakvo kakvo je. Potaknite dijete da fokus prebaci na aktivnost koju voli, a koja nema veze sa školom, bilo da se radi o izvanškolskim aktivnostima ili kreativnom izražavanju kod kuće. Uključite ga u druženje s djecom koja nisu iz iste škole ili razreda i koja ga prihvaćaju te mu mogu pomoći da razvije samopouzdanje, očvrsne i shvati da nije problem u njemu.


I na kraju, imajte na umu da djeca sklona zlostavljanju i sama često pate od manjka samopouzdanja, imaju vrlo lošu sliku o samima sebi, često su i sama zlostavljana ili zanemarena. I njima treba pomoć u jednakoj mjeri kao i žrtvama. Djeca su samo djeca i svojim ponašanjem često imitiraju odrasle.


Neka u fokusu vaše borbe bude vaše dijete, ali i vi se trebate ponašati asertivno da budete dobar primjer. To znači da trebate pomoći svojem djetetu i sebi, ali da pri tom ne narušite i ugrozite šansu za pomoć djetetu koje zlostavlja i podjednako treba pomoć odraslih.