Često osjećamo da nam djeca uopće ne žele govoriti o tome kako su provela dan. Štoviše, nerijetko pričaju o nevažnim stvarima i nikada ne ulaze u bit događaja. Na pitanje: Što ste danas radili u školi? mnoga djeca odgovaraju: Ništa. Kako bi započeli razgovor, potrebna su različita pitanja i načini. Odaberemo li pravi način, suočit ćemo se s bujicom riječi, dugačkim i artikuliranim pripovijedanjem koje je potrebno za uspostavljanje odnosa temeljenog na povjerenju te za upoznavanje s poteškoćama i problemima iz školskoga života djece, što nam omogućuje da se pravovremeno uključimo. To ćemo postići na sljedeće načine.

Obratimo pozornost na vlastita pitanja

Ponajprije, preispitajte vlastitu savjest. Koliko puta postavljamo pitanja više iz navike nego zbog stvarnog interesa? Nije da nas ne zanima kako su djeca provela dan; često nam se bezbroj drugih stvari mota po glavi pa sve radimo automatski, uključujući i pitanja postavljena djeci o tome što se danas dogodilo u školi. Djeca zamjećuju osjećaje znatno više nego odrasli. Ukoliko u postavljenom pitanju ne osjete dovoljno pažnje, njihov će odgovor također biti neodređen. Preporuča se stoga razgovor o danu provedenom u školi odgoditi i popričati s djetetom tek kada riješimo sve važne obveze jer tako ćemo mu se moći uistinu posvetiti; ono će osjetiti našu spremnost i bit će otvorenije za razgovor.

Uzmimo potrebno vrijeme

Uvijek negdje žurimo zaokupljeni brojnim obavezama i mislima; čini se kao da nikada nemamo dovoljno vremena. Kako bismo razmijenili dvije-tri riječi s djetetom, potreban je trenutak smirenosti i spremnosti. Ako si ne možete dopustiti da zajedno sjednete na kauč, primjerice pola sata, možda se možete posvetiti djetetu dok pripremate večeru. Pozovite ga neka sjedne u kuhinju, a poslovi poput pranja povrća za salatu ili čekanje da voda proključa zasigurno ne zahtijevaju veliko zalaganje i dopuštaju da usmjerimo pažnju na djetetovo izlaganje.

Započnimo razgovor, ali nemojmo ispitivati

Što ste danas radili u školi?, pitanje je koje ostavlja dojam ispitivanja i djetetu se vjerojatno baš neće svidjeti. Ako sami pokušate ispričati kako ste proveli dan, ono će nam zasigurno odgovoriti tako što će pripovijedati o svome danu u školi. Cilj razgovora nije prikupljati informacije kako provodi vrijeme kad nije u krugu obitelji, kao da ga želimo kontrolirati, već razmjenjivati dnevne doživljaje.

Pokažimo razumijevanje

I naši odgovori na djetetovo pripovijedanje imaju određenu težinu. Često smo skloni podcijeniti njegova iskustva, kao da se radi o djetinjarijama koje baš i nisu važne. Međutim, dijete ne misli tako. Ako nam ono zanosno govori o tome kako mu je npr. dok je učiteljica diktirala, kemijska olovka prestala pisati, zbog čega mu je bilo jako neugodno, nije primjereno odgovoriti: I onda? Mogao si posuditi kemijsku od prijatelja. Pokažemo li razumijevanje za ono što se dogodilo (ili se moglo dogoditi), osjećat će da uistinu može računati na nas.

Uspostavimo zajedništvo

Kada je u pitanju razumijevanje, zajedništvo i povjerenje, još se veći rezultat postiže ukoliko i mi pokažemo svoje nedostatke ili priznamo da smo se i sami našli u neugodnim situacijama. I meni se to dogodilo; dovoljno je “magična” rečenica kako bi se uspostavilo zajedništvo. Podrazumijeva se, nećemo griješiti namjerno, ali ni sakrivati svoje pogreške pred dječjim očima. Pričati o svome danu znači otkriti i kakvu pogrešku ili neugodnost koja nas je snašla, a zbog koje ćemo se zajedno nasmijati. Osim što ćemo uvjeriti dijete kako ono nije jedino koje griješi te mu ukazati da se ne radi o nepopravljivim situacijama, u njegovim ćemo očima biti i stvarni uzori koje će biti moguće dosegnuti.