No to pravilo često se zaobilazi, pa djeca imaju profile na raznim mrežama (Facebook, Instagram, WhatsUp, Viber...) još i prije 10. godine. Često im upravo roditelju pomažu napraviti profile i kontroliraju njihove objave i ponašanje na društvenim mrežama, što je svakako potrebno kao sigurnosna mjera.
Međutim, roditelji ne mogu djecu zaštititi protiv jedne druge pojave koja je paradoksalna samoj svrsi i smislu društvenih mreža. One su zamišljene kao mjesto povezivanja ljudi i virtualnog komuniciranja i druženja, no istina je da društvene mreže mogu biti itekako snažno oružje društvene izolacije pojedinaca.
Može se dogoditi da tinejdžer ili tinejdžerica bude isključen ili uopće ne uvršten u grupu vršnjaka u kojoj želi biti. Može se dogoditi da sazna kako nije (bio) pozvan na nečiji rođendan ili neki drugi događaj na koji njegovi prijatelji idu. Ako smo skroz iskreni, i nas odrasle može itekako povrijediti spoznaja da smo bili isključeni iz nekog društvenog događaja, pa čak i kada se radi o običnoj kavi za vikend.
Godine 2015., CNN i Anderson Cooper radili su studiju u kojoj su godinu dana pratili navike 13-godišnjih djevojčica na društvenim mrežama. Između ostalog trebale su odgovoriti na pitanje: "Što je najgore što ti se dogodilo prilikom korištenja društvenih mreža?" Gotovo sve su odgovorile da im je najgore bilo isključivanje s raznih događanja i osjećaj odbacivanja kao rezultat tih doživljaja.
Moguće posljedice društvene izolacije i odbacivanja od strane vršnjaka
Osjećaj isključenosti, odbačenosti i društvene izolacije nije uopće bezazlena stvar. Djeca u tinejdžerskoj dobi imaju vrlo snažnu potrebu izgraditi svoju individualnost, ali i pripadati grupi. Ukoliko im se sustavno ponavlja odbacivanje od strane vršnjaka, kod njih se neminovno javljaju osjećaji tuge, frustracije, ljutnje, patnje, povrijeđenosti te manjak samopouzdanja i samopoštovanja. Počinju se zatvarati u sebe, a u najgorim slučajevima pribjegavaju samoozljeđivanju i suicidalnim mislima.
Stručni časopis American Journal of Public Health je 2012. godine donio opsežnu studiju o tome kako društvene mreže utječu na pojavu suicidalnih misli i ponašanja.
Stoga je vrlo važno da roditelji, učitelji, profesori, liječnici, psiholozi i ostali stručnjaci koji rade s djecom uzmu u obzir utjecaj društvenih mreža kod promjena ili problema u ponašanju djece.
Roditelji su prvi koji trebaju prepoznati osjećaj odbačenosti kod djeteta
Ukoliko primijete da je njihovo dijete neraspoloženo, tužno, odsutno, potišteno, roditelji bi trebali postaviti pitanje ima li to neke veze s društvenim mrežama, odnosno da li se nešto događa na društvenim mrežama i u grupama u kojima je dijete u interakciji sa svojim prijateljima.
U tinejdžerskoj dobi, tijekom puberteta, ponekad je teško pronaći put do djetetova srca. Teško je pronaći pukotinu kroz koju se može djetetu pristupiti i otvoriti kanal komuniciranja. Tipično ponašanje tinejdžera jest da pružaju otpor i da ne dijele više toliko tajni s roditeljima. No ne smije se odustati. Istina je da u toj dobi djeca odrastaju, ali itekako trebaju razumijevanje i podršku odraslih. Kada pokažemo razumijevanje za osjećaj odbačenosti, tinejdžeri će osjetiti olakšanje i dobiti potrvdu da je taj osjećaj sasvim legitiman i da se imaju pravo tako osjećati.
Pomoći se može i konkretnije. Može se zamoliti dijete da nam pokaže što ga je konkretno rastužilo i naljutilo na društvenoj mreži. Odrasli često puno lakše zaključe radi li se tu doista o namjernoj socijalnoj izolaciji koja je oblik vršnjačkog zlostavljanja, ili je možda u pitanju samo nesporazum i "dječja posla".
Ukoliko je osjećaj izuzetno neugodan, dijete se uvijek može isključiti iz neke grupe ili blokirati pojedince koji mu stvaraju neprilike na društvenoj mreži. Uz malu pomoć i vodstvo roditelja, okruženje društvenih mreža može djetetu postati manje prijeteće i opterećujuće.
I na kraju, tinejdžeri trebaju pomoć da identitet i samopouzdanje grade na zdravim temeljima. Kako to naučiti pa čak i kroz greške, pisali smo ovdje.