„Teta televizija“

Televizija je najrašireniji medij masovnog komuniciranja. Mediji su izvor znanja i mnogih korisnih informacija.

4ae58325513a6

Oni su pomoć u učenju i procesu stjecanja znanja o životu, međuljudskim odnosima, kvaliteti i širini življenja i životnom prostoru.

Dokazano je da iskustva iz okoline značajno utječu na oblikovanje mozga. Da bi se mozak pravilno razvijao i iskoristio najviše od svojih potencijala potrebni su mu pravilni poticaji. Dijete uči oponašanjem, ono gleda svijet oko sebe i upija sve što se oko njega događa. Na njega djeluju primjeri – uzori, a ne „moraliziranje“ i upućivanje na pogreške.  

Osobine učenja predškolskog djeteta

Oponašajući svijet oko sebe, razvijajući svoju maštu, slušajući govor oko sebe, uživajući u ritmičkim formama, dijete kroz aktivnost razvija svoje mogućnosti. Kao što nam moderna znanost govori, mozak se najbolje razvija u najranijim godinama života. Tada se razvijaju i svi organi i funkcije, ako ih koristimo, jer ne zaboravimo, dijete uči kroz igru. Treba istaknuti da razvoj mozga ne potiče igračka, već iskustvo igre.

U prvih sedam godina života oponašanje je jedan od najjačih alata malog djeteta u njegovom nastojanju da odraste. Na nama je da mu pružimo što bolje primjere, od osoba koje će oponašati do stvari s kojima će komunicirati.

U toj dobi dijete treba početi čitati i to treba zavoljeti. Treba uvidjeti kakve sve vrijednosti pruža čitanje i to ne samo zbog učenja tehnike čitanja, već i zbog razvijanja mašte, razmišljanja, unutarnjih slika i na kraju razvoja samoga mozga. Prilikom pripovijedanja ili čitanja neke bajke ili biografije, dijete u mislima stvara sliku te priče koja je mnogo raskošnija od slike koju vidimo kada kasnije pogledamo film snimljen prema toj priči.

Razvijanjem mašte djeca pronalaze načine kojima će izraziti sebe i svoje osjećaje. Razvijanjem mašte djeca razvijaju svoj odnos sa svijetom jer od najranijih trenutaka, pa i prije usavršavanja govora, djeca sve što vide, čuju, osjete i dožive, obrade kroz svoj imaginarni svijet. Tako se stavljaju u različite uloge što im omogućava da sve postupke drugih prožive na vlastiti način čime na neki način počinju shvaćati i uočavati zakonitosti tuđih postupaka. Uskraćeno vrijeme za razvoj dječje mašte zapravo je sputavanje razvoja djetetovih snaga.  

Što televizija nudi malom djetetu?

Gledanje televizije i neizvježbana vizualna priroda stimulansa može utjecati na smanjenu aktivnost lijeve hemisfere mozga koja je, između ostalog, zaslužna za razvoj govora, čitanja te analitičkog razmišljanja.

Jarke slike, boje, bljeskovi, brze izmjene slika ili čak podmetanje slika –sličica u kratkim djelićima sekunde, neovisno o našoj volji zaokupe pažnju mozga poput hipnoze.

Takva iskustva oduzimaju djetetu mogućnost da samo i neovisno koristi svoj mozak. U igri, čitanju, raznim hobijima, društvenoj interakciji ili nekoj neodređenoj aktivnosti (šetnji), mozak je iskorišten na mnogo aktivniji način.

Utjecaj televizije na djecu je različit. Televizija je jednostrani medij –nema dvostrane komunikacije, djetetov razvoj stagnira, a kakav će biti utjecaj televizije na dijete ovisi o tome kakva je obiteljska situacija.

Televizija utječe i na način razmišljanja. „Sredstvo i sadržaj“ govorio je kanadski sociolog Marshal McLuhau (1911.-1980.) u svom glasovitom djelu Understanding media, da bi naglasio kako svako komunikacijsko sredstvo, bilo to izgovorena ili napisana riječ, slikarstvo ili film, utječe na način razmišljanja neovisno o sadržaju o kojem govori.

Dječje slikovnice imaju jednostavne crteže i jarke boje. Riječi su kratke, a rečenice jednostavne. Promatrajmo dijete dok lista slikovnicu; zastaje pogledati svaki prizor i nikad mu ne dosadi čitanje iste knjige. Često nam se čini da poneke slike toliko zaokupe njegovu pozornost da ga ponesu u tajni svijet mašte. Jednostavne, polagane, nevine i maštovite dječje slikovnice prilagođene su psihologiji djeteta i njegovim spoznajnim mogućnostima. Čitanje slikovnice djetetu omogućava iskazivanje trenutačnih primjedbi, može prekinuti čitanje kako bi postavilo neko pitanje. Brzi ritam filmova ne dopušta tu mogućnost. Čitanje ili slušanje bajke dopušta djetetu da zanemari ili ublaži detalje koji mu se ne sviđaju.

Dok gleda televiziju dijete je izloženo brutalnosti prizora i ne može ništa učiniti osim vidjeti stvarnost kako je prikazana (Nessia Laniado, Gianfilippo Pietra 2005, str. 17.). Dijete sjedi pred televizorom i kao spužva upija slike koje dolaze s ekrana, ono ih ne može zaustaviti, ne može pitati što ga zanima, ne može pogledati malo dalje, malo bliže, ne može dotaknuti, ne može pomirisati, ne može osjetiti. Gledajući televiziju dijete živi tuđi život i doživljava samo ono što mu se nudi na ekranu. Dijete u odnosu spram televizije nije slobodno.

Sile i snage televizije kao medija ga privlače i „drže“ pred ekranom dok mu s druge strane nudi sadržaj („Život s medijima“) Košir, 1999.g. str. 50.

U ovom žurnom vremenu dijete uz televiziju „doručkuje“, vjeruje sadržaju koji vidi na televiziji, dolazi u vrtić s energijom koja je često neprepoznatljiva i nema volje za sudjelovanje u bilo kakvim aktivnostima u vrtiću.

Mnogo se piše o tome kako nasilne scene loše utječu na djecu. Zbog djetetove nesposobnosti za razlikovanje stvarnosti od zamišljenog može doći do poistovjećivanja djece s nasilničkim likovima, prije svega kod djece sa stvarnim nasilničkim iskustvom, tj. do pretvaranja nasilja u svakodnevicu. Ako dijete na tv-u gleda okrutnost prema drugima može razviti ravnodušnost prema nasilju.

Posljedice nasilja mogu biti različiti strahovi i imitiranje nasilja kroz destruktivno agresivne postupke, poticanje na agresiju, otupjelost na agresivne sadržaje i prevelika tolerancija na taj oblik ponašanja. (Outlooks, 2001.g., str. 110).

Dakle, to su dva osnovna pristupa u sociološkom razmatranju medija kojima se priklanjaju medijski stručnjaci i teoretičari (Sartori, G. (1999.) Homo videns, televisione i postpensiero te Morcellini, M. (1999.) La TV fa bene ai bambini).

Raspravlja se o štetnim utjecajima, kako na common – sense razini svakodnevnog i obiteljskog iskustva, tako i na osnovi znanstveno-istraživačkih empirijskih istraživanja. Raspravlja se o utjecaju nasilja na djecu i utjecaju reklama jer istraživanja pokazuju da ti medijski sadržaji mogu ostaviti najteže posljedice na djetetov psihičko-socijalni razvoj i ponašanje. Nasilje se prenosi kroz medijske sadržaje, posebno filmove. O tome kakve će posljedice ti sadržaji imati na djecu odlučuju prije svega roditelji kao osobe koje su dužne štititi djecu i skrbiti za njihovo zdravlje i blagostanje.

Da bi mogli brinuti o tome na pravi način, roditelji trebaju biti educirani i medijski pismeni. Osim roditelja, važnu ulogu ima vrtić i škola koji trebaju osuvremeniti svoje programe i uključiti učenje o medijima u svoje curriculume (Erjavec i Zgrabljić, 2000.g.). Dakle, prikupiti što više informacija o programima za djecu, televiziju gledati zajedno s djetetom i o tome razgovarati s njim. Paziti na osvjetljenje u sobi i odrediti udaljenost djeteta od televizijskog ekrana.  

Televizija ne treba postati „dadilja“ našem djetetu, već ju trebamo koristiti kao jedan od medija koji su nam danas dostupni, koji nikako ne bi trebao biti glavni.

Američko pedijatrijsko društvo 1999. godine donosi preporuku da djeca u dobi do dvije godine ne bi trebala gledati tv niti bilo kakav drugi ekran jer to može negativno utjecati na djetetov rani razvoj mozga.

U priručniku o medijskom odgoju za nastavnike, roditelje i učitelje „Život s medijima“ (Košir, 1999.g.) ističe se kako će „medijski odgoj biti najučinkovitiji ako roditelji, odgojitelji i učitelji, medijske osobe i donositelji odluka (decision-makers) zajedno spoznaju da svojim udjelom trebaju pridonijeti razvijanju veće kritične svijesti kod slušatelja, gledatelja i čitatelja.“

Piše: Ranka Starivlah, Centar za predškolski odgoj „Grigor Vitez“, Nova Gradiška
Izvor: www.moj-vrtic.com