Osjećaji uznemirenosti i zabrinutosti normalni su kod malene djece prilikom razdvajanja od roditelja, osobito u prvih nekoliko slučajeva. To je normalan stadij razvoja i obično se ispoljava čvrstim priljubljivanjem uz roditelja, plačem i durenjem kroz kratak period kada roditelj pokušava napustiti dijete u novoj i nepoznatoj okolini.

Kada dijete nauči da je i dalje sigurno u svojoj okolini i da se roditelj vraća, uznemirenost s vremenom jenjava i razriješava se sama po sebi bez većih problema. Ipak, dijete ponekad proživljava razinu uznemirenosti koja nije normalna za njegov stadij razvoja. Takvi osjećaji poznati su i kao ansiozni poremećaji u kojima dijete proživljava zabrinutost, strah, tjeskobu, strepnju, napetost ili nemir te mu je potrebna profesionalna pomoć.


Normalan strah od napuštanja

Prema mišljenju svjetskih pedijatara i psihologa, stadij razvoja u kojem dijete počinje osjećati strah od napuštanja započinje oko 8. mjeseca života i traje do 2. godine. Normalno je da tako maleno dijete proživljava određene poteškoće kada ga se upoznaje s nepoznatim ljudima ili okolinom. Kada dijete ostavimo u nepoznatom okruženju, ono se obično okreće od nepoznate osobe, čvrsto se ručicama uhvati za mamu ili tatu, često plače i cendra te pokušava zadržati u svojoj okolini ono što mu je poznato. Te poteškoće same od sebe nestaju kada dijete razvije povjerenje i osjećaj sigurnosti u novoj okolini.

Roditelji i odgajatelji mogu učiniti puno kako bi olakšali djetetu taj stadij razvoja. Dijete treba pripremiti za nadolazeće odvajanje i to putem razgovora ili neke fizičke geste koja će djetetu pokazati da je sigurno. Nije pametno jednostavno se iskrasti iza djetetovih leđa, već mu treba reći da odlazite, ali da ćete se i vratiti.

Odvajanje može djetetu biti predstavljeno i postepeno, kroz rutinu u koju će se ubacivati kraći periodi odvajanja. Nova okolina može se djetetu učiniti poznatijom na način da roditelj provede neko vrijeme s djetetom u njoj. Dijete se tako istraživanjem može upoznati s novom okolinom znajući da je roditelj prisutan.

Istovremeno, dijete treba upoznati s nekom novom osobom koja će mu biti pri ruci kad mame i tate nema i koja će ga moći utješiti. Možda je najbolje da ta nova osoba u djetetovu životu prva priđe mališanu i provede s njime neko vrijeme, nego da se malenog ostavi s novom osobom koju je tek upoznao.

Kako dijete raste, postoji još niz načina da mu se olakšaju strahovi od odvajanja, a najbolje je započeti s razgovorom. Treba slušati dijete i pokušati osvijestiti njihove osjećaje. S djecom treba biti iskren i držati se dogovorenih planova. Pomoći može i metoda igranja uloga prije samog odvajanja, kada s djetetom možete proći razne scenarije. Isto tako, dijete treba ohrabrivati i pohvaliti za hrabrost te ponuditi pozitivne poticaje za pozitivno ponašanje prilikom odvajanja.

Anksiozni poremećaji vezani uz strah od napuštanja

Za neke mališane, normalni uzročnici stresa prilikom odvajanja ne nestaju tako lako sami od sebe. Ona mogu proživljavati povratni i prošireni osjećaj uznemirenosti, a dijagnoza anksioznog poremeća uspostavlja se kada uznemirenost traje duže od četiri tjedna kod djece starije od pet godina.

Taj problem može se kasnije manifestirati kod djece i adolescenata na način da razina stresa direktno negativno utječe na njihov fizički, mentalni i društveni razvoj. Stoga je iznimno važno da roditelji prepoznaju znakove nenormalnog straha od razdvajanja i pokušaju ga riješiti u suradnji sa stručnjacima što je ranije moguće.

Znakovi anksioznog poremećaja mogu uključivati sljedeće: ozbiljnu rastresenost, ekstremni strah za vlastitu sigurnost ili sigurnost ljudi koje vole ili nerealanu potištenost i brigu. Djeca s ovim poremećajem mogu odbijati odlazak u krevet na spavanje, mogu imati problema sa spavanjem i noćne more povezane sa strahom da su ostavljena sama. Isto tako, neka pokazuju iznenadne promjene u raspoloženju ili su autodestruktivna. U stanjima iznimne uznemirenosti mogu se ozlijediti, a često imaju bolove u trbuhu te povraćaju. Neki se žale na glavobolje, brzo lupanje srca, bolove u mišićima, vrtoglavicu i hiperventilaciju. Neka djeca odbijaju ići u školu te se teže socijaliziraju što pak ima daljnje posljedice na uspjeh u školi i samopouzdanje.

Ukoliko im se ne pruži pomoć, takva djeca mogu odrasti u pojedince koji imaju problema s napadima panike, agorafobijom i drugim fobijama. Strahovi povezani s osjećajima povjerenja, sigurnosti, predanosti i ljubavi mogu utjecati na njihovo nesnalaženje u vezama s drugim ljudima te naposljetku uzrokuju društvenu izolaciju i usamljenost.
(JK)