Riječ je o “sklonosti izbjegavanju društvene interakcije i o sklonosti izbjegavanju da se prikladno sudjeluje u društvenim situacijama” (Pilkonis 1977). Sramežljivost je naša “generalizirana reakcija straha”, reakcija na sliku koju o osobama ili situacijama imamo u svojoj glavi, odnosno doživljaj vezan za nas osobno.
Pojavljivanje sramežljivosti
Najjednostavniji oblik sramežljivosti pojavljuje se već kod jednogodišnjih beba. Ovu “sramežljivost” smatramo prirodnom i pripisujemo je prirodnom oprezu dojenčadi prema nepoznatim licima.
Prema Zarevskom i Mamuli (1998.) sramežljivost se u pravom smislu riječi pojavljuje oko četvrte ili pete godine djetetova života. No, Edelmann (1987.) tvrdi da je u toj dobi riječ o primitivnoj sramežljivosti jer petogodišnje dijete nije dovoljno zrelo da razumije osjećaj neugode koja predstavlja svijest o samopredstavljanju. Spomenuti autor drži da se prava sramežljivost razvija tek oko osme godine, da svoj vrhunac dostiže u doba puberteta, a potom dolazi do opadanja njezine razine.
Najizloženija razvoju sramežljivosti su djeca koja imaju dobru komunikaciju s odraslima, ali ne i s vršnjacima, izrazito nadarena djeca, jedinci, visoko reaktivna djeca, djeca koja žive u izoliranim sredinama siromašnim socijalnim kontaktima, djeca s posebnostima, djeca koja dolaze iz disfunkcionalnih obitelji i sl.
Richmond i McCroskey (1989.) ističu da sramežljivost uključuje strah, plašljivost, povučenost i nepričanje.
Uzroci sramežljivosti
Buss (1997.) navodi sljedeće uzroke sramežljivosti:
1. narušavanje privatnosti – ako osoba s kojom razgovaramo naruši naš socijalni, osobni i posebice intimni prostor, tj. ako nam se previše približi
2. upadljivost – ako nam se pridaje premalo ili previše pozornosti ili ako smo u grupi u kojoj smo po nečem jedini (jedina ženska osoba u muškom društvu)
3. postupci drugih ljudi – ako nas drugi zadirkuju ili pretjerano hvale
4. osobni postupci – ako nešto krivo izgovorimo ili čujemo neugodno pitanje.
Razvoju sramežljivosti kod djece rane dobi pridonosi i vrsta odgoja.
Prema Vrane (2006.) četiri su osnovne pogreške u odgoju koje pogoduju razvoju sramežljive osobe:
* prezaštićivanje - roditelji ne dopuštaju djeci da sama rješavaju neke svoje probleme s vršnjacima ili obvezama, život roditelja „vrti se“ samo oko djeteta, a dijete postaje etiketirano od strane druge djece kao ”mamina maza”
* strog i hladan odnos - ne pruža priliku djetetu da nauči kako stupati u interakciju s vršnjacima i drugom djecom te kako prepoznati i imenovati osobna emocionalna stanja i emocionalna stanja drugih - dijete ne razvija emocionalnu inteligenciju
* perfekcionizam - roditelji preko djeteta žele ostvariti neke svoje neispunjene ambicije, a dijete da bi ugodilo roditeljima ne želi prihvatiti osobno pravo na pogrešku i ne priznaje sebi ništa manje od savršenstva
* uvjetovana ljubav - manifestira se kroz poticanje ili motiviranje djeteta na nešto pomoću emocionalne ucjene (“mama te neće voljeti/bit će žalosna ako…”).
Svaka od ovih pogrešaka, koje roditelji često čine nesvjesno, narušava privrženost između djeteta i roditelja, nemogućnost ostvarenja normalnih odnosa s drugim osobama te pogoduju razvoju sramežljivosti i nesigurnosti kod djeteta.
Nepoznavanje osjećaja sigurnosti, ugode, ljubavi i povjerenja u dječjoj dobi od strane roditelja doživotno može obilježiti dijete i ostaviti trag na njegovim kontaktima s okolinom u budućnosti. Zato je važno pravovremeno prepoznati sramežljivost kod sebe i drugih, učiti kako prihvaćati mane i svijest o vrlinama, biti prirodan, biti ono što jesmo, učiti od drugih, učiti prihvatiti odbijanje, neuspjeh i sl.
Cilj borbe protiv sramežljivosti nije biti i postati savršen, bezgrešan ili nemilosrdan, već naučiti kako kvalitetnije i sretnije živjeti.
“ Hrabri ljudi umiru samo jednom, kukavice tisuću puta.” (Shakespeare)
Piše: Mirjana Čuljak, pedagog
Više sličnih članaka potražite u časopisu Moj vrtić, odnosno na stranicama www.moj-vrtic.com