Odgoj predškolske djece je utemeljen na humanističkom pristupu. Mora omogućavati razvoj cjelokupnih djetetovih sposobnosti. Svako dijete ima pravo na cjelovit razvoj prema njegovim sposobnostima, individualnim potrebama i interesima. Želja roditelja za ranim učenjem engleskog (i ostalih) jezika pokazuje se kao potreba, zbog turističkog usmjerenja našeg kraja, te žele da njihova djeca uče strane jezike već od prvog razreda osnovne škole. Iz toga proizlazi pojačani interes, a time i potreba za ponudom programa za rano učenje stranih jezika u vrtićima.

Razvijanjem osjećajnosti za strani jezik utječe se na cjelokupni razvoj djeteta, naročito na njegove govorne sposobnosti i shvaćanja. Program provode odgajateljice s iskustvom u radu s predškolskom djecom, te najmanjim položenim stupnjem stranog jezika – B2. Rad s djecom u potpunosti je u skladu s djetetovim razvojnim mogućnostima i potrebama, uvažavajući načelo postupnosti i sustavnosti, kao i cjelokupni razvoj djeteta.

Približavanjem Hrvatske Europskoj uniji, otvaraju se i mogućnosti za brojne projekte, a za uspješnu realizaciju preduvjet je  poznavanje stranih jezika, što je u hrvatskom školskom sustavu odavno prepoznato, turistička praksa to potvrđuje, a  činjenica je da se strani jezici uče već od početnih razreda osnovne škole. Procese uspješnosti učenja stranih jezika u Hrvatskoj proučavaju metodičari nastave stranih jezika kroz razne projekte i eksperimentalnu nastavu. Rezultati tih istraživanja iznijeti su na brojnim stručnim i znanstvenim skupovima te opisani u mnogim publikacijama.

U povijesti hrvatskoga naroda učenje stranih jezika u ranoj dječjoj dobi datira od davnih vremena. U 19. stoljeću bogate građanske obitelji su omogućile svojoj djeci učenje drugih jezika, a njihovo je poznavanje bilo  preduvjet i znak pripadanja višim društvenim slojevima jer se, primjerice, poznavanje francuskog jezika i komuniciranje na francuskom jeziku podrazumijevalo u određenim krugovima.

Obrazovanje djece, iz takozvanih viših slojeva društva, uključivalo je, pored glazbe i likovnih vještina, i učenje stranih jezika; u početku latinskog, zatim njemačkog, francuskog i talijanskog, a u novije vrijeme i engleskoga.
Neposredno nakon rata poučavanje stranih jezika, osim ruskoga, bilo je iz političkih razloga  zapostavljeno. Ruski jezik je imao prednost u osnovnim školama, a ostali jezici su se učili u srednjoj školi, kao drugi strani jezik.
Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća uvodi se i mogućnost učenja engleskog, francuskog, njemačkog i talijanskog jezika. Strani jezik kao nastavni predmet bio je prema tadašnjim školskim planovima I programima predviđen tek od  petog razreda osnovne škole.

Početkom 1990. godine, uz odobrenje Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa, Zavoda za školstvo te Filozofskog fakulteta započinje projekt „Rano učenje stranog jezika“.

Zavod za školstvo preuzeo je organizacijski dio projekta koji je bio usklađen s nizom sličnih projekata provođenih u drugim europskim državama u okviru programa Language Learning for European Citizenschip, Europskoga savjeta u Strassbourgu. Projekt je krenuo u svim osnovnim školama ali i vrtićima koji su pokazali spremnost, te ispunjavali uvjete,kako prostorne tako i kadrovske. U vrtićima su se pokazali odlični rezultati.

I roditelji su rado prihvatili program ranog učenja stranih jezika. Imali su mogućnost vidjeti i stvaran rad s djecom u vrtiću. Jasno im je da je pozitivan odnos djeteta prema vrtiću uvjetovan sadržajem i provedbom programa odgojno-obrazovnog rada, a u to spada svakako učenje stranih jezika. Djeca rado i često kod kuće razgovaraju engleskim jezikom. Često ih nije potrebito na to ni poticati.


Propust u obrazovnom sustavu koji treba ispraviti

Loša praksa je nemogućnost nastavka kontinuiranog učenja engleskog jezika i nakon vrtića. Djeca koja su prije polaska u školu učila nekoliko godina engleski jezik počinju jednako učiti sa svojim prijateljima koji nemaju nikakvo  predznanje o engleskom jeziku. Ne koristi se metoda inicijalnog testa poznavanja engleskog jezika koji bi učenike u prvom  razredu grupirao u odjele s dobrim znanjem i početnike. U svim zemljama EU u razredima su profesori osposobljeni raditi u jednoj učinionici sa tri grupe učenika različitih stupnjeva znanja. A,naši profesori? Što je s radom u malim grupama, individualnim radom i ostalim  što se bolje nazire iz Bolonje?   

I unatoč činjenici da imamo izvanredano sposobne profesore u osnovnim školama, ostaje nejasno zapostavljanje nastavka učenja stranih jezika, pogotovo uzme li se u obzir  da smo turistička zemlja, ali i da nam je poznavanje stranih jezika izuzetno potrebito i u komunikacijama u Europi i svijetu.

Poznato je da učenicima koji su napredniji u poznavanju stranih jezika postaje dosadno na satima, najčešće to vodi u pasivnost, ometanje nastave, dosađivanje… Najprije im dajemo mogućnost da nešto uče i usvoje, a potom ih zatupljujemo i oduzimamo im pravo na obrazovanje prema njihovim sposobnostima i potrebama. Što preostaje roditeljima? Jedno od rješenja je da svoju djecu upisuju u školu za strane jezike (gdje se pri upisu inicijalno testiraju), drugo da pronađu studente koji bi bili voljnji davati privatne poduke iz jezika. Je li time roditelje opterećujemo i financijski i vremenski?

Apeliram na profesore jezika, ravnatelje osnovnih škola, Ministarstvo prosvjete i športa, Agenciju za odgoj i obrazovanje da se o ovom problemu ozbiljnije pristupi, razmotri sa svih aspekata i, već u idućoj školskoj godini, učine ozbiljni koraci u unaprijeđenju nastave stranih jezika, pogotovo u korist učenika koji imaju ozbiljna predznanja prije upisa u prvi razred osnovne škole.

Zadovoljstvo, kako roditelja, tako i djece, znanjem postignutim u vrtićima nas sve obvezuje da se ozbiljno prihvatimo posla i da program ranog učenja stranih jezika u vrtićima pokaže svoju pravu vrijednost.

Piše: Sandra Zjačić-Ljubičić, odgajatelj mentor