Istim očima svoje najveće ljubavi gledamo kako odrastaju, pa nas neugodno može iznenaditi kada naša beba, za dvije do četiri godine preko ustašca prevali svoju prvu psovku. Prvo što pomislimo obično je: Gdje je to čuo? Tko ga je to naučio?
Nažalost, psovanje je u našim krajevima oduvijek bilo prisutno s vrlo "maštovitim" i bogatim fundusom izraza. Psovke se u današnje vrijeme mnogo češće čuju na javnim mjestima, u medijima i gotovo na svakom mjestu na kojem se pojavimo, no u prijašnjim vremenima, kada je psovanje u javnosti bilo neprihvatljvo. Ruku na srce, živimo u državi u kojoj gradonačelnici, odnosno političari psuju na suparnike i nazivaju ih pogrdnim imenima na javnim televizijama, pa je stoga teško očekivati da ga neće biti i u okruženju naših mališana.
Mnogi će mališani između dvije i četiri godine izreći svoju prvu psovku, ali u gotovo sto posto slučajeva neće uopće razumijeti što ona znači. Neće razumijeti doslovno značenje izrečenog prostog izraza.
Treba li ih kazniti?
Nekada davno djeca koja psuju morala su vodom i sapunom isprati usta ili cijeli dan stajati u kutu. Danas se ove metode smatraju okrutnima i malo kojem roditelju bi palo na pamet da ih upotrijebi. Bilo koji oblik fizičkog kažnjavanja nije konstruktivan način rješavanja problema. Ipak su to mala djeca koja ne razumiju što govore, a svijet otkrivaju oponašajući druge, oponašajući govor, ponašanje i navike odraslih.
Trogodišnjaci uopće ne razumiju koncept psovanja. Oni ne mogu povezati zašto je psovanje dovelo do kazne, jer njima je psovka riječ kao i svaka druga riječ. Zato neće shvatiti zbog čega su kažnjeni i ta bi ih vrsta discipliniranja mogla samo još dodatno zbuniti.
Dvogodišnjaci i trogodišnjaci svakog se dana trude zadobiti kontrolu nad okolinom u svakom malom koraku koji mogu poduzeti. Istovremeno, ona traže našu pažnju na sve moguće načine. Ukoliko reagiramo burno i oštro na djetetovu psovku, psovkama počinjemo pridavati veliko značenje i snagu, koju one zapravo nemaju te su djeci u načelu besmislene.
Kako se postaviti?
Prevencija je svakako dio rješenja. Trebali bismo zamoliti sve odrasle i djecu koja dolaze u kontakt s našim mališanom (bake, djedovi, tete, stričeve, stariju braću, susjede) da pripaze kako se izražavaju. Kada dijete jednom "nauči" psovku ili više njih, neće pomoći ni razgovor. Možemo mu danima objašnjavati kako to nije lijepo, kako ne smije tako govoriti, ali rezultata neće biti. S druge strane, ukoliko se prostote u potpunosti izbace iz rječnika odraslih, a djeci se na taj način oduzme prilika da ih ponovno čuju, ona će ih zaboraviti.
I dok je kod djece starosti dvije do četiri godine najbolje ignorirati i ne pridavati pažnju psovkama te uvesti prevenciju, starijim predškolcima već se može objasniti da psovanje i nazivanje drugih pogrdnim imenima nije prihvatljivo u vašoj obitelji. Ukoliko smo dovoljno uporni, dijete će shvatiti da psovanje nije dio kulture obitelji s kojom se želi identificirati.
Već smo spomenuli kako nije dobro regirati ljutnjom i bijesom, no isto tako nije se poželjno ni smijati. U traženju pažnje, dijete će izvoditi svakakve ludorije. Kada dobije pozitivan feedback od nas, ponovno će koristiti istu taktiku da zadobije naš smješak ili pažnju. Ukoliko se smijemo kada dijete svojim tihim glasićem kaže "pat matel", ono će ponavljati psovku u nedogled.
Pomoći može i uvođenje alternativne riječi, osobito kod onih malo starijih koji psovke već, poput odraslih, koriste kada su ljutiti ili nešto krene po krivom. Neka to bude neki maštoviti i rimovani izraz poput "dandabanda", "ajmešpajme" ili "cipiripi". Predškolci su fascinirani snagom riječi. Dio je njihovog posla da se igraju riječima. Oni obožavaju pričati viceve i izmišljati smiješne riječi i eksperimentirati izrazima, pa psovanje mogu također usvojiti kao dio te igre.
U jednoj fazi iznimno im je zabavno igrati se riječima vezanim uz upotrebu toaleta (osobito kada se u potpunosti riješe tute). Tako će se do besvijesti smijati riječima poput: pokakanko, popišanko, drekač i slično. U tom slučaju bilo bi dobro razgovarati s njima i uporno ponavljati da kao i kod psovki, ljudi ne vole slušati ovakve riječi i da ih nije lijepo koristiti.
Nakon četvrte godine djeca počinju shvaćati da ona nisu centar svijeta i da postoji još toliko stvari koje ne znaju. Ukoliko otkriju da im psovanje ili korištenje pogrdnih naziva (npr. popišanko) daje određenu društvenu snagu, normalno je da će njome željeti dalje eksperimentirati.
Isto tako, četverogodišnjaci počinju mijenjati fizičko izražavanje osjećaja, kao što je udaranje i griženje, u verbalno. Roditelji to svakako trebaju poticati, ali na način da mališane nauče koristiti prave izraze za osjećaj koji žele opisati (npr. "Jao kako sam ljutita!", "Tužna sam jer mi nisi željela kupiti onu lutku!", "Bijesan sam na prijatelja jer mi je uzeo autić")
Još jedan problem je što djeca nakon četvrte godine počinju otkrivati sve čari druženja i povezivanja s vršnjacima. Predškolci kroz igru počinju razvijati svoje vlastite načine govora koje koriste među sobom, a to neizbježno uključuje i korištenje pogrdnih imena. Možda dijete koristi jezik koji koriste njegovi mali prijatelji. Ukoliko je to slučaj, bit će vrlo teško privoliti ga da odustane od popišanka i pokakanka. Djeca se kroz međusobnu komunikaciju socijaliziraju i žele da ih vršnjaci vole i prihvaćaju.
U tom slučaju treba jednostavno kod kuće ponavljati da takvi izrazi nisu prihvatljivi u vašoj obitelji.
Naravno, to će zbuniti dijete i neće mu biti jasno zašto jedan te isti izraz nasmijava njegove prijatelje u vrtiću, a kod kuće mamu i tatu samo uznemirava. Zato će ga vjerojatno isprobati na više ljudi pa će, primjerice, susjedi reći da je baba-roga ili nešto još gore. U takvim situacijama, najbolje je pitati dijete što ono misli da ta riječ znači? Isto tako, djetetu treba dati što je moguće više prikladnih objašnjenja vezanih uz riječ koju je upotrijebilo. Za primjer: "To je vrlo ružna riječ kojom ne bismo smijeli nazivati druge. Ta riječ jako je povrijedila susjedu i možda joj se više nećeš toliko sviđati kao prije. Zato se gospođa Horvat tako uznemirila kada je čula kako si je nazvala. Bila je tužna".
Važno je djeci skrenuti pažnju na to da psovanje i nazivanje drugih pogrdnim imenima vrijeđa nečije osjećaje. Dijete mora shvatiti da će se Lana u vrtiću možda smijati kada nekom kaže "popišanko", no Lanina mama mogla bi isto tako Lani zabraniti da se druži s djecom koja koriste takve riječi.
I na kraju...
Svi želimo da djeca tretiraju nas i sve ljude oko nas s poštovanjem. Ukoliko napravimo grešku i sami opsujemo pred djetetom, trebali bismo mu se ispričati uz obećanje da ćemo se truditi ne ponoviti te ružne riječi koje nitko ne voli. Na taj način i mi tretiramo djecu s poštovanjem te ih učimo da se oni isto ponašaju prema drugima. Kada se lijepo ponašaju, trebamo ih pohvaliti. I ključ svega je u provođenju kvalitetnog vremena s mališanima što je ujedno pozitivna pažnja koju onda neće trebati od nas izvlačiti nepoželjnim ponašanjem.
(JK)