„Nakon što mi je otac iznenada preminuo prošli tjedan, čula sam svoju kćerkicu kako mački govori tu groznu vijest. Nije puno rekla kad sam joj priopćila vijest o djedu, pa mi je bilo olakšanje čuti da razgovara s mačkom.

Shvatila sam da je pronašla utjehu u dijeljenju tužne vijesti sa svojim krznenim prijateljem. To me podsjetilo na događaj od prije mnogo godina kada je moj djed umro, i ja sam uzela svog mačka i povela ga u svoju sobu gdje sam plakala. Iz nekog razloga osjećala sam da me on razumije i suosjeća sa mnom.“

Iskrena priča ove majke potvrđuje nam da životinje mogu biti pravi prijatelji u trenutcima tuge.

Nova studija pokazala je da se mala djeca najviše povjeravaju psima i mačkama, jer vjeruju da će ih kućni ljubimci najmanje osuđivati zbog njihovih tajni. Istraživanje je provedeno u Centru za istraživanje obitelji na Sveučilištu u Cambridgeu, a otkriveno je da kućni ljubimci često imaju ulogu slušatelja u životima djece i tako im pomažu nositi se sa svim vrstama problema.

Matt Cassels, koji je vodio istraživanje, rekao je da se premalo pažnje posvećuje značajnoj ulozi koju kućni ljubimci imaju u emocionalnom razvoju djece. Ovo desetogodišnje istraživanje socijalnog i emocionalnog razvoja djece uključivalo je i poglavlje o dječjim odnosima s kućnim ljubimcima, ali i širok spektar ostalih podataka prikupljenih od djece, njihovih roditelja, braće, sestara i nastavnika.

Istraživanje je otkrilo da djeca koja se suočavaju s emocionalnim teškoćama, poput gubitka drage osobe, razvoda roditelja ili bolesti u obitelji, posebnu važnost pridaju svojim kućnim ljubimcima.

„Ova djeca se ne okreću svojim kućnim ljubimcima samo kada su suočeni s nevoljom, općenito su skloniji druženju s njima nego s braćom i sestrama. I to se događa usprkos činjenici koje su svjesni, a to je da njihovi ljubimci zapravo ne razumiju što oni govore“, kaže Cassels.

Studija je pokazala da djeca koja se više oslanjaju na odnose s ljubimcima imaju i višu razinu socijalnog ponašanja, što se manifestira kroz pomaganje, dijeljenje i suradnju. Nadalje, studija kaže da su djevojčice i vlasnici pasa skloniji povjeravati se kućnim ljubimcima nego braći i sestrama.

Čini se da terapeutska strana ovog odnosa, u kojem ljubimac ima ulogu slušatelja i suosjeća s djetetom ima više učinka od zapisivanja problema u dnevnik. Cassels vjeruje da studija pokazuje da se o odnosu dijete-ljubimac može govoriti na isti način kao i o obiteljskim vezama.

Kućnim se ljubimcima ne okreću samo djeca koja prolaze kroz teška razdoblja. Istraživanje je pokazalo da ljubimci mogu pomoći i djeci s autizmom. Psi i ostale životinje mogu igrati važnu ulogu u društvenom životu pojedinca, a mogu i djelovati kao katalizatori za društvene interakcije.

Istraživači sa Sveučilišta u Missouriju su nedavno otkrili da djeca s autizmom imaju bolje socijalne vještine ukoliko s njima živi i kućni ljubimac. Rezultati otkrivaju da će djeca koja su u stalnom kontaktu s kućnim ljubimcem bilo koje vrste vjerojatno prije sudjelovati u druženju predstavljajući se, ispitujući nešto ili odgovarajući na pitanja drugih ljudi. To su vrste socijalnih vještina koje su inače djeci s autizmom teško usvojive, a ovo istraživanje pokazuje kako suživot s ljubimcima pomaže.

Ali, nisu samo djeca ta koja pronalaze utjehu u kućnim ljubimcima. Ni odrasli nikad nisu prestari za maženje s ljubimcima, pogotovo u teškim razdobljima.