Do treće godine djeca se već vežu uz neki brand. Bilo da je to Spužva Bob, Tomica i prijatelji ili Dora, poželjet će svoje omiljene likove imati i kao igračke. Nakon toga dolazi do fascinacije bagerima, kamionima i dizalicama ili pak velikim lutkama i barbikama te Lego kockicama. Do odlaska u školu dom prosječne obitelji pretrpan je plastičnim igračkama, od kojih većina više ni ne interesira mališana te samo skulja prašinu i zauzima prostor.

Obrazac je u svim obiteljima isti. Dječji interes svako malo prelazi s jedne zanimacije i igračke na drugu. Ne samo da su igračke prilično skupe (npr. jedan kompleksniji Lego set može stajati i 650 kn), već i na neki način odvlače pažnju djece od drugih aktivnosti. Nakon igranja s igračkama, gledanja televizije i igranja na kompjuteru, djeca često imaju manje volje čitati, igrati se na otvorenom ili se kreativno izražavati crtanjem, modeliranjem ili pisanjem.

Rješenje nije riješiti se svih igračaka, jer neke mogu biti prilično edukativne, neke se mogu koristiti i u igri na otvorenom, no većina djeci ipak dosadi i biva odbačena u ormaru ili kutijama. Njihov broj nikada se ne smanjuje, a želja za novim i drugačijim igračkama nikada ne jenjava kod mališana.

Kako zaustaviti začarani krug nakupljanja igračaka?

Djeca najbolje uče po modelu, odnosno na primjeru roditelja. Naime, roditelji često pate od istog problema, od žudnje za kupovinom igračaka. Igračke za odrasle su drugačije, no djeca to ne razumiju. Ono što ona vide je da mama kupuje još jedan ruž, a ima ih već 20, da kupuje još tri laka za nokte, da tata kupuje već treći set s odvijačima ili novi mobitel, a ima ih već barem tri.

Djeca primjećuju takve stvari i vide da se troši na stvari koje nisu neophodne. Kako im onda možemo reći “To ti ne treba, imaš već dva paketa Legica kod kuće”? Kad bi bili snalažljiviji mogli bi nam vrlo lako odgovoriti: “A ti imaš već 20 ruževa, pa zašto kupuješ još jedan. Sigurno ti ne treba”. Poanta je da trebamo biti dobar primjer i biti umjereni u trošenju novaca za svoje “igračke”.

Dozvolite im da sami kupuju neke igračke za sebe

Današnje generacije djece vrlo rano počinju shvaćati smisao novca iako možda ne mogu pojmiti njihovu konkretnu brojčanu vrijednost. Stoga mnogi roditelji, bake i djedovi vrlo rano pristaju na davanje džeparca ili novcem nagrađuju dijete za obavljene zadatke i dužnosti.

Usporedno s davanjem džeparca bilo bi dobro djecu učiti da dio novca štede, a dio nauče racionalno trošiti. Kada će morati sami odlučiti na što potrošiti novac, naučit će važnu lekciju o odgovornom raspolaganju sredstvima. To ne znači da bi djeca trebala sve igračke, DVD-ove i stvari kupovati sama. I dalje im priuštite neko željeno iznaneđenje za igru, ali kupovinu igračaka možete na spomenuti način pretvoriti u edukativnu aktivnost.

Primijetit ćete da će djeca postati puno selektivnija pri izboru onog što žele kupiti i više razmišljati o tome što doista žele i trebaju. Isto tako, iskusit će osjećaj praznog novčanika i postati racionalniji.

Svi želimo da naša djeca imaju više, ljepše i bolje stvari no što smo mi imali. Ali kupovina igračaka vrlo je dobar način da ih nučimo ponešto o vezi između posjedovanja lijepih i skupih stvari i žrtve potrebne da ih zaslužimo. Kroz kupovinu igračaka možemo ih naučiti da znaju sami sebi reći “ne”, da izbjegnu zamke konzumerizma i zaduživanja kako odrastaju. 

Poklonite igračke onima koji ih nemaju

Organizirajte dan darivanja onih koji nemaju igračke niti ih mogu kupiti. Zajedno s djetetom odaberite one igračke kojih se mališan spreman odreći uz razgovor kako činite dobro djelo i pomažete siromašnijoj djeci. Potaknite dijete da osjeća ponos zbog ove lijepe i humane geste. Dozvolite mu da samo zapakira igračke i zajedno ih odnesite u Caritas, župni ured, udrugu za pomoć siromašnima ili pak nekoj konkretnoj obitelji. Za nagradu se poslije počastite sokom ili sladoledom i razgovarajte o tome kako će druga djeca biti vesela kada dobiju igračke koje vašem mališanu više ne trebaju.

(JK)