Igra je stvaralačka aktivnost, svaki put drugačija, neponovljiva, koja najviše odgovara djetetovoj prirodi, zakonitostima njegova razvoja i omogućuje mu da se razvija i odrasta u jedinstvu i skladu tjelesnog, intelektualnog, socijalnog i emocionalnog. Igra je slobodna, spontana aktivnost koja proizlazi iz unutrašnje djetetove potrebe. Igra je prerađena stvarnost u skladu sa dječjim doživljajem.

Danas svi vrše nekakve pritiske da se od malih nogu bude uspješan, jači nego ikad. Mnogi se drže onog krutog pravila da djeca trebaju dobiti što više poticaja  i tada će biti pametnija. Poznavanje slova, brojeva, oblika, boja, po mišljenju mnogih je najbolja priprema djece za školu. Je li to baš tako? A gdje je nestala igra? Čemu sva ta žurba?

Danas živimo u nestrpljivoj, hipernatjecateljskoj kulturi. Pod velikim pritiskom su roditelji, odgajatelji, učitelji…
Igra je samo prirodna verzija strukturiranog učenja i ona može biti temelj za čitanje, pisanje i računanje. Glavni nedostatak igre je u tome što odraslima previše sliči na zabušavanje. Dosađivanje daje djeci prostora za opažanje detalja u svijetu oko sebe, fijukanje vjetra, zavjese koje se pomiču, prozor koji škripi, zujanje muhe pri pokušaju da iziđe kroz prozorsko staklo vani. Uči ih kako iskoristiti i ispuniti vrijeme.

Svatko od nas rođen je s jedinstvenim genetskim zapisom koji ima veliku ulogu u oblikovanju naše inteligencije, temperamenta i sposobnosti. Dijete koje rano nauči govoriti ne čini to zbog dugih sati koje su njihovi roditelji proveli u edukativnoj igri s njim, nego zbog genetske predispozicije da nauči govoriti u ranoj dobi. Odgoj je značajan i koristan, ali ipak ne može istisnuti prirodu.

Djeca u predškolskoj dobi su na dobitku jer istražuju svijet oko sebe u sigurnoj i opuštenoj okolini, uz mnogo priča, pjesmica, brbljanja i igre. Potrebno im je da se natječu, bore i protežu, ali ne na način kako to mnogi odrasli zamišljaju. Djeca imaju svoj originalan način i treba im pomoći da ga u potpunosti i ostvare.

Najvažnije je djeci dati prostora i vremena da sami uče. Boravak u prirodi to olakšava. Djeca u šumi istražuju, igraju se, preuzimaju odgovornost, čine pogrješke i uče iz njih, obavljaju svoj vlastiti posao. Djeci je potreban prostor i vrijeme.

Čemu služe igračke?

Djeca imaju igračke od vremena prije pisane povijesti, a mnoge se skoro nisu promijenile tijekom vremena. U staroj Grčkoj i Rimu djeca su se igrala loptama, drvenim konjićima i zvrkovima. Naši su pretci sami izrađivali predmete od štapića, kamenčića, školjki ili bilo čeg što bi našli. Nikom nije padalo na pamet da bi se igračke mogle koristiti i za nešto drugo osim za igru.

To se polagano počelo mijenjati. U Europi se razvila industrija igračaka koje postaju nešto više od pukog predmeta za igru. Mogle bi biti alat ili sredstvo za poboljšanje dječje pameti. Djeca trebaju nešto naučiti, a ne samo se zabaviti, poruka je proizvođača. Oblikuju se i proizvode igračke za poticanje razvoja inteligencije i poboljšanje određenih motoričkih ili kognitivnih vještina. Naravno, mnoge od tih edukativnih igračaka su preimenovane u tradicionalne igre.

Što su edukativne igračke? Sama igra je edukativna, a ne igračka. Gledajte dijete kako se igra sa praznom kartonskom kutijom od koje stvara nogometno igralište i grančica koje su igrači te malo zgužvanog papira kao lopte, slušajte njegova improvizirana pravila. Taj poriv da od igračke naprave nešto više sama je bit inovativne igre, to je suština kreativnosti.

Važnost slobodne igre

Slobodna igra je bitan dio odrastanja. Igra je na razne načine dobra za djecu. Omogućuje im da stvaraju svijet iz mašte gdje mogu pobijediti strahove i iskušati se u ulogama odraslih. Poput malih znanstvenika dolaze do teorija o svijetu. Zemlja je ravna ili su svi ljudi sa bradom čarobnjaci, zatim ih testiraju i ispravljaju. Igrati se u skupinama gdje odrasli nemaju glavnu riječ pomaže djeci naučiti i protumačiti osjećaje drugih i nositi se sa frustracijom i kompromisom koji su dio odnosa. Samo promatrajte malu djecu kako grade u dvorištu vrtića kuću od granja. Skupljaju materijal, dogovaraju se kako da ga slože, smišljaju pravila, prepiru se tko je što kamo stavio.

U slobodnoj igri djeca također počinju otkrivati vlastite interese i sklonosti, snage i slabosti.

Trebali bismo pustiti djecu da iskoriste svoju prirodnu znatiželju i zaigrani duh, koja daje maha njihovom impulsu da se izraze. Jedan od Malaguzzijevih vodećih načela je “ne raditi ništa bez veselja“.

Interes za igračke visoke tehnologije kratkog je daha. Dijete ima potrebu da upravlja vlastitom igrom, umjesto da mu je diktira igračka. U božićno jutro dijete trga omot s poklona i nalazi visokotehnološku igračku. Vi dajete upute, umećete baterije i predajete mu spravu, očekujući kako će to biti glavna atrakcija. No, vaše dijete ima drugačije ideje. Odlaže igračku na stranu i počinje se igrati kutijom u kojoj je bila igračka a koja postaje lik iz njegove vlastite priče, kaciga ili igralište, kuća.

Nema čvrstih dokaza da edukativne igre poboljšavaju spoznajne sposobnosti. Elektroničke igre čineći previše, one pretvaraju dijete u pasivnog promatrača(„pritisni ovo dugme i dogodit će se to i to“) umjesto kako da zamisli i riješi problem. Čak su i neke tradicionalne igračke postale previše strukturirane, ostavljajući djeci premalo prostora da izmisle vlastitu igru.

Proizvođači igračaka smatraju kako je djetetu za igru potrebna unaprijed postavljena priča, određeni likovi i više ulaznih informacija od strane odraslih. Djeca imaju iste potrebe za igrom kakve su imali i prije 500 godina.

Igra je dječji rad i zbog toga su najbolje osnovne igračke – lutka, glina, papir, drvo i bojice. Moderne igračke nameću djeci tuđu priču pa djeca ne razvijaju vlastitu maštu. Dosta nam je te plastike. Hoćemo igračke od prirodnih materijala, kao da vape djeca. I zato omogućimo im to.

Što više mašte i vještine izumitelj ugradi u igračku to manje prostora ostaje za dječju maštu i kreativnost. Zapad mi mogao mnogo naučiti od siromašnih zemalja, gdje djeca provode sate izmišljajući svjetove iz mašte i složene igre samo sa štapićima, kamenčićima ili komadićima odbačenog materijala. To je njihov svijet. Nemojmo ga djeci uzimati, oduzimati, krasti… rastužit ćemo ih.

Aurora (7 god.) – „Igra je kad se igramo skupa, nema ni jednog tko se ne može igrat osim u društvenim igrama (u njima mogu igrati 4-5 ne mogu igrati svi). Volim se igrati: Kad skakavca boli glava, lovice, ledene babe… tu nas može igrati jako puno.“

Niko (7 god.) – „Igra je ne znam što bi rekao. Sve.“