Kad promatrate mališane koji gledaju neki dječji film, često ćete ih vidjeti kako se ‘odvaljuju’ od smijeha na neke scene koje kod odraslih ne izazivaju nikakvu reakciju. I svaki put kada ponovno gledaju taj film, ista ih scena nasmijava do suza, a nama nije jasno – što je tako smiješno?

Trebamo li dječjem humoru uopće pridavati težinu i važnost, odnosno trebamo li poticati luckaste situacije koje nasmijavaju klince čak i kada su nam takve situacije naporne i iritantne?

Odgovor je – da.

“Na svijetu postoji previše zemalja u kojima su djeca prisiljena biti ozbiljna”, izjavio je Ed Dunkelblau, doktor znanosti psihologije koji je život posvetio pitanjima humora i smjeha i njihove važnosti za život čovjeka. “Zaboravljamo da su humor, smijeh i igra elementi od vitalnog značaja za naš opstanak”, dodaje dr. Dunkelblau.

To ne znači da i u humoru ne treba postavljati granice. Mališane treba odmaknuti od humora koji ismijava i vrijeđa druge. “Djeca uče graditi odnose kroz humor i smijeh. Postoje načini igre i humorne zabave koji ne narušavaju ničije samopouzdanje”, kaže dr. Dunkleblau.

Isto tako važno je razgraničiti dvije stvari – što je djeci smiješno i zašto im je nešto smiješno? Istraživanja pokazuju da djeca reagiraju na humor mnogo prije no što mogu u potpunosti razumijeti jezik i govor i prije no što razviju dugoročno pamćenje. Isto tako, istraživanja su pokazala da je humor prisutan kao jedan od ranih kognitivnih procesa, pa nam je sada jasno zbog čega je običan “ku, ku” ili “brm, brm” toliko smiješan bebama.

Dječji humor stručnjaci vide kao trijumf jezika i kao jedan od najranijih pokušaja izazivanja drugih, a to je oboje potrebno i zdravo za razvoj djece. Odrasli rade istu stvar. Kada zaokupljaju pažnju svojim humorom, oni zapravo iskazuju svoje jezične vještine, a često je to način da nekog izazovu na verbalni obračun.

Još jedna činjenica ide u prilog malim stand-up komičarima u pelenama – djeca koja od najranije dobi počinju baratati humorom, zapravo pokazuju i svoju inteligenciju.

I dok roditelji ‘umiru’ od srama kada njihov 5-godišnjak proizvodi zvukove slične vjetrovima s rukom ispod pazuha ili razgovara s ‘blagom’ koje je pronašao u nosu, trebali bi se pokušati sjetiti što je njih nasmijavalo kad su bili sasvim mali i zašto su se tako dobro osjećali kada se neki njihov mali prijatelj sav premazao blatom uz glasnu ciku i smijeh.

Jednostavno treba odbaciti mogućnost da ćemo ikada moći definirati ili dati odgovor na pitanje “Što je tako smiješno?”, koji tako često postavljamo svojim kikićima. Treba ih jednostavno pustiti da ‘odrade’ svoj dio smijanja na najbezveznije fore ili pak se smijati s njima jer su tako slatki kad ‘pucaju po šavovima od hihotanja”.
(JK, Izvor: AP)