Isto tako, mnoge su studije potvrdile da su televizijski sadržaji okidač za mnoge probleme, a najnovija kaže da gledanje nasilnih televizijskih sadržaja tijekom dana, uzrokuje poremećaje u spavanju kod djece starosti od 3 do 5 godina.
Osim toga, gledanje TV-a nakon 19:00 sati veže se uz pojačane poremećaje u spavanju, bez obzira jesu li sadržaji nasilni ili nisu.
Ovi rezultati ne začuđuju obzirom da i odrasli često imaju teške snove nakon gledanja određenih "teških" filmova ili emisija prije spavanja.
Poremećaji u spavanju u tako ranoj dobi opasni su jer postoji velika šansa da će se nastaviti i u odrasloj dobi, a neispavanost, pak, može imati druge posljedice - loše uspjehe u školi, pretilost, probleme s koncentracijom i sl.
Istraživanje je proveo Seattle Children’s Research Institute.
TV i spavanje
Znanstvenici su istraživanje proveli među 600 predškolaca u suradnji s njihovim roditeljima koji su dobili upitnik o rutini spavanja svoje djece. Trebali su navesti koliko često djeca imaju problema sa spavanjem što je uključivalo situacije u kojima dijete ne može zaspati, noćne more i ostale oblike ružnih snova, probleme s buđenjem i osjećaj umora tijekom dana.
Roditelji su vodili i dnevnik o tome koliko često, koliko dugo, koje sadržaje i kada djeca gledaju TV tijekom dana, odnosno tjedna. Za istraživanje je bio važan i podatak gledaju li djeca TV s roditeljima ili sama.
Oko 18% djece imalo je barem jedan od navedenih problema u spavanju i to 5 do 7 dana u tjednu. Djeca koja imaju TV u svojoj sobi, gledaju ga češće, ali češće i pate od poremećaja u spavanju. Primjerice, 8% djece koja imaju TV u svojoj sobi osjeća umor tijekom dana, u odnosu na svega 1% djece koja nemaju TV u svojoj sobi.
U prosjeku, djeca su gledala TV oko jedan sat dnevno i to tijekom dana.
Što su više televizijskog sadržaja gledala u večernjim satima i što je sadržaj koji su gledali tijekom dana bio nasilniji, djeca su imala više problema sa spavanjem. Isto tako, nije bilo bitno je li nasilni sadržaj prezentiran u crtiću, filmu ili emisiji niti jesu li roditelji gledali s djecom ili su mališani bili sami pred TV ekranom.
Obzirom da se rezultati baziraju na izvještaju roditelja, moguće je da su roditelji čak malo i umanjili vrijeme provedeno pred TV-om te podcijenili nasilnu prirodu sadržaja koju djeca gledaju, kažu istraživači.
Što je OK gledati?
Rezultati istraživanja imaju smisla, tvdi i Dr. Neena Malik, dječja psihologinja i profesorica na Sveučilištu u Miamiju koja nije sudjelovala u istraživanju. Tako malena djeca često ne razumiju razliku između onog što je stvarno i što nije. Kada se to dogodi, ono što vide njima se čini stvarno i plaši ih.
Osim toga, djeca stara 3 ili 5 godina ne poznaju vještine kojima bi sami sebe smirili i uvjerili da je to samo film, odnosno da smire uzburkane i intenzivne emocije koje neki prizori u njima izazivaju. Stoga često svoju uznemirenost ispoljavaju fizički - plačem, trčkaranjem, ritanjem i sl.
A sve navedeno, suprotno je spavanju.
Dr. Malik savjetuje roditeljima da prate što djeca gledaju. Ukoliko se roditelji osjećaju i najmanje neugodno ili uznemireno zbog nekog sadržaja, mogu biti sigurni da će djeca osjećati isto, ali još 10 puta intenzivnije te roditelji mogu biti sigurni da sadržaj nije primjeren djeci.
Većina nasilnog sadržaja koji su djeca gledala, zapravo je bio program za djecu, ali mnogo stariju. Djeca stara 3 do 5 godina gledala su crtiće namijenjene djeci od 7 do 12 godina. Drugim riječima, čak i ako je program dječji, ne znači da je za svaku dob.
Studija je objavljena u novom broju stručnog časopisa Pediatrics.