Noa je četverogodišnji dječak koji ide u vrtić. Noa se zna lijepo igrati, voli se maziti i jako voli životinje. Nema problema s ostajanjem u vrtiću i rado tamo boravi. Ipak, nerijetko se dogodi da tete iz vrtića mamu obavještavaju o tome da Noa u vrtiću udara drugu djecu kada nešto nije po njegovom, npr.u situacijama kada se drugo dijete igra s igračkom s kojom bi se on htio igrati.

Također, mama je primjetila kako se Noa ne zna nositi sa situacijom kada ne dobije ono što želi. U tim trenutcima on udara svog osmogodišnjeg brata, a nedavno je udario i mamu. Mama je zbunjena takvim Noinim ponašanjem i ne zna kako da se postavi u tim situacijama. Pokušavala je s metodama kažnjavanja i objašnjavanja da je udaranje drugih opasno no agresivni ispadi njenog sina nisu se prorijedili.

Agresivno ponašanje se može opisati kao svaka reakcija koja je izvedena s namjerom da se nekom drugom nanese bilo kakva šteta ili povreda bez obzira je li ta namjera do kraja realizirana. Agresivno ponašanje kod djece razlikuje se od agresivnog ponašanja odraslih po tome što djeca najčešće nisu agresivna s namjerom da nekoga povrijede ili da budu nadmoćni. Neka djeca se agresivno ponašaju u neizvjesnim i frustrirajućim situacijama kako bi smanjili unutrašnju napetost jer ne znaju na koji drugi način bi se mogli sami smiriti ili utješiti, a verbalno se još ne znaju dobro izraziti da bi znali tražiti ono što im je potrebno. Također, da bi zadovoljili svoju potrebu nedostaju im i adekvatne socijalne vještine što često vodi ka tome da izaberu ponašanje kojim nanose štetu drugima, sebi ili stvarima oko sebe, odnosno ponašaju se agresivno.

Jako je važno da odrasli nikada i ni na koji način ne podržavaju agresivno ponašanje. A to znači i da odrasle osobe ne smiju biti agresivne prema djetetu. Naime, agresivnost se može djelomično pripisati genetskim čimbenicima, ali u velikoj mjeri dijete agresivno ponašanje uči. Količina agresije koju dijete uočava u svojoj okolini, u odnosu između roditelja, prijatelja, filmovima ili igricama vrlo vjerojatno će utjecati na to koliko će dijete odabirati agresivno ponašanje za rješavanje svojih problema. Prema uzroku javljanja razlikujemo agresiju koja je rezultat neke emocije kao što su ljutnja ili bijes (emocionalna, impulzivna agresija) te onu koja je usmjerena na postizanje nekog cilja (instrumentalna agresija).

Tako Noa u trenutcima kada je ljut što mu brat ne dopušta da se igra s njegovim školskim priborom iskazuje agresivno pokašanje kao posljedicu snažne emocije – ljutnje. Primjer instrumentalne agresije je kada Noa udara i gura drugo dijete koje sjedi na stolici na kojoj on želi sjediti, odnosno na taj način želi on postići svoj cilj – sjesti na tu stolicu.

Agresivno ponašanje se može početi iskazivati vrlo rano. Prve dvije godine života dijete ima dovoljno razvijene vještine potrebne za agresivno ponašanje pa se neke reakcije već u toj dobi smatraju agresivnima (npr.čupanje, griženje, udaranje…). S otprilike dvanaest mjeseci počinje se iskazivati instrumentalna agresija, a zlonamjerna agresivna ponašanja javljaju se tek u dobi od oko 20-23 mjeseca.

Kako bi roditelji razlikovali agresivno ponašanje od onoga koje je prihvatljivo mogu si postaviti sljedeća pitanja:

  • Šteti li dijete takvim ponašanjem sebi, drugoj djeci ili odraslima?
  • Ugrožava li sebe, drugu djecu ili odrasle?
  • Uništava li prostor i materijalne stvari?

Ukoliko je odgovor na neko od ovih pitanja potvrdan, tada se zasigurno radi o agresivnom ponašanju koje je potrebno zaustaviti jasnim postavljanjem granica djetetu. Naime, važno pravilo glasi: dijete ne smije namjerno ozljeđivati sebe, namjerno ozljeđivati druge te namjerno uništavati stvari.Stoga je kod situacija kada se takvo ponašanje uoči nužno je da roditelj adekvatno reagira. Postavljanje granica jako je važan dio odgoja djeteta. Granice nisu kazna i trebale bi biti izražene čvrsto, ali smireno i kao stvar činjenice.

Koraci u postavljanju granica su sljedeći:

1. Reflektirati djetetov osjećaj

„Noa, znam da si ljut na mene“

2. Postaviti jasnu granicu

„ali ja nisam za udaranje“

3. Ponuditi prihvatljive opcije

„možeš se pretvarati da sam ja ova lutka i nju udariti“.

Vaš je zadatak, kao roditelja, da dosljedno postavljate granice svom djetetu. Takvim će se pristupom dijete lakše naučiti nositi s raznim emocijama i situacijama. O tome kako prepoznavati i reflektirati djetetove emocije, adekvatno postavljati granice i poticati djetetovo samopouzdanje govori se na programu „Terapija igrom za roditelje“ koji počinje 6.ožujka 2013. Uvodna, besplatna radionica održat će se u ponedjeljak, 25.2.2013. u Centru Proventus. Program, kao i besplatnu radionicu vode Tatjana Gjurković i Tea Knežević. Prijave su obavezne zbog ograničenog broja mjesta. Prijaviti se možete kod Tatjane tatjana@centarproventus.hr ili na 095 804 3982.

Autorica teksta:

Tea Knežević, bacc.univ.psyh.

Centar Proventus (www.centarproventus.hrwww.terapijaigrom.hr)