Jedna od najvećih briga novopečenih roditelja je hoće li njihova beba dobro spavati ili ih čekaju besane noći uz uplakano novorođenče?

Posljednjih godina puno se piše o takozvanom treningu uspavljivanja i spavanja kod beba. Radi se o kontroliranom procesu u kojem roditelji uče i pomažu bebi da nauči prespavati cijelu noć u komadu uz minimalna buđenja. Trening obično započinje nakon 4. mjeseca starosti bebe i uključuje nekoliko različitih pristupa: puštanje bebe da se dobro isplače bez ikakve roditeljske intervencije, potom suprotna metoda intervencije na svaku bebinu neugodu i plač, metoda Harveyja Karpa i sl. No mnoge bebe na trening ne reagiraju i on jednostavno ne funkcionira.

Problemom su se pozabavile liječnice Julie Wright i Heather Turgeon, autorice nove knjige “The Happy Sleeper: The Science-Backed Guide to Helping Your Baby Get a Good Night’s Sleep”. One polaze od jedne vrlo logične činjenice: spavanje nije nešto što se uči već se radi o prirodnoj, urođenoj potrebi. Kada koristimo termin “trening spavanja” govorimo o ideji da se bebe treba na neki način prisiliti na nešto što im ne dolazi spontano i prirodno, odnosno da je spavanje nešto na što ih treba naviknuti da rade.

Mađutim, bebe svoj umor i želju za spavanjem pokazuju na najprirodniji mogući način. One trljaju okice, stavljaju ručice u usta, žmirkaju, češkaju se po licu, zijevaju kad su umorne. One bolje od nas razumiju da je spavanje prirodni aspekt života. No roditelji ostaju zbunjeni jer znaju da beba treba puno spavati i da joj treba postaviti rutinu od prvog dana. Rutina je dobra i svako dijete je treba imati, ali treniranje spavanja neće uvijek biti uspješno i u skladu s rasporedom koji su odredili roditelji.

Julie Wright i Heather Turgeon žele pomoći roditeljima da shvate na koji način funkcionira mozak beba, jer na tome se temelji i zdrava filozofija uspavljivanja i spavanja.

Ne postoji “trening”. Postoji samo spavanje.

Ljudsko biće ne može se trenirati da spava. Mi smo napravljeni tako da imamo potrebu za spavanjem i snom. Potrebno je neko vrijeme da se cirkadijanski sustav i ritam (unutrašnji tjelesni sat koji nam govori kada spavati) u novorođenčeta sazrije, ali od oko 5. mjeseca starosti beba bi trebala biti sposobna za duže periode spavanja. U tom razdoblju beba postaje svjesnija okoline i može kontrolirati neke motoričke vještine, od svjesnog upravljanja vlastitim ručicama i prstićima do pronalaska svoje omiljene poze za spavanje (to je još uvijek na leđima, ali uz svjesno polaganje ručica, nožica i glavice u položaj koji bebi najviše odgovara).

Ljudi ne “uče” spavati, jer je potreba za snom evolucijski uprogramirana u naše mozgove. Ono što možemo “naučiti” su navike uspavljivanja. Kad su bebe u pitanju te navike podrazumijevaju uspavljivanje u maminoj ili tatinoj blizini, uz omiljenu igračku, u krevetiću i ugodnoj, toploj i sigurnoj okolini. Neke od navika mogu s vremenom biti otežavajuće za roditelje, a među njima su uspavljivanje uz dojenje ili nošenje. Nema ništa ljepše od toga da beba usne u maminu naručju ili na maminoj dojci, ali s vremenom, kada beba postane veća i teža ili se mama mora vratiti na posao, takve navike samo su otežavajuća okolnost koja remeti prirodnu potrebu bebe za spavanjem.

Naime, navike bi trebale samo pomoći bebama da u potpunosti iskoriste svoju prirodnu, urođenu vještinu spavanja. Ako su te navike postavljene na način da bebi treba neki vanjski faktor kako bi se uspavala, vjerojatno ćete probdijeti mnoge noći. Drugim riječima, navike spavanja trebaju bebi pomoći da se sama nauči primiriti, da sama sebe uljuljuška u san, posebno ako osjeća veliki umor.

Trening je više potreban roditeljima

Novorođene bebe trebaju puno nošenja, ljuljanja, ušuškavanja, jer ono regulira i umiruje njihov živčani sustav (imitiraju se uvjeti u maternici koji bebi daju osjećaj sigurnosti i umirujući efekt). No kako odrastaju, bebe postaju sve sposobnije da se samoreguliraju, odnosno, nakon četvrtog mjeseca bilo bi dobro postepeno smanjivati angažman oko uspavljivanja, kažu Wright i Turgeon.

Bebe će vrlo glasno i jasno dati do znanja trebaju li našu pomoć kod uspavljivanja i tada im treba tu pomoć pružiti, no na roditeljima je da, kako beba raste, malo više eksperimentiraju i pokušaju ostaviti bebe da samostalno uče smiriti se i uljuljuškati u san. Idealni trenutci za to su kad je beba jako umorna, kada trlja okice, traži mirnu okolinu i kad joj se okice sklapaju. Tada je dobro staviti bebu u njezin krevetić, prigušiti svijetlo, pokriti ju i ostaviti da se sama uspava. Bebu nije potrebno dodatno nositi na rukama, pjevati joj ili na bilo koji način intervenirati.

Naravno, neke bebe će u početku prosvjedovati i možda tražiti stari obrazac, da ih dignete u naručje i nosite, no prijalzno razdoblje može biti takvo da ste uz bebu, da je mazite po glavici i ručicama dok leži u krevetiću da vidi da ste uz nju i da pokušate vidjeti hoće li se u konačnici smiriti i sama uspavati.

Zašto trening spavanja ne funkcionira?

Često se dogodi da beba dobro reagira na trening spavanja i nekoliko mjeseci prospava čitave noći bez buđenja. No onda odjednom počnu problemi i beba se budi svakih dva sata ili češće, traži pažnju i ne može ponovno zaspati. Zašto se to događa?

Djelomično zato što bebe i mala djeca uspostavljaju rutinu spavanja do 3. godine, a sukladno razvoju živčanog sustava.

Tako malena djeca svakodnevno se mijenjaju, a kad je spavanje u pitanju, možda je najbolje spavanje shvatiti kao prirodni proces koji ima prioritet u odrastanju vaše bebe i u vašoj obitelji. Postavite cijelu priču na sljedeći način: Jako nam je važan san. Imamo rutine i navike koje nam pomažu u uspavljivanju, a kada se svijetla ugase, naša beba preuzima kontrolu, postaje šefica i sama određuje u kojoj će poziciji zaspati, kako će uhvatiti igračkicu, gdje će staviti ručicu, hoće li imati dudu, hoće li stiskati dekicu i slično. Beba će si sama naći položaj i rutinu od koje će osjetiti ugodu, a ugoda i umor će je umiriti i odvesti u carstvo snova.

Prijelazno razdoblje je normalno i bit će negodovanja i suza, ali ovo je najbolji način da bebu naučite da je uspavljivanje proces koji ne smije ovisiti o vanjskim faktorima, već da lijeganjem u krevet svatko sam preuzima kontrolu nad time kako će se uljuljuškati u san, savjetuje dr. Wright.

Prelazak u vlastiti krevet, putovanja, boravak u bolnici i druge promjene u okolini, puno će lakše preživjeti beba koja ovisi najviše o sebi kad je spavanje u pitanju.