Donosimo popis i pogled u neka prošla vremena osnovnih dječjih potrepština. Stvari poput dječjih kolica, dude, adaptiranog mlijeka, jednokratnih pelena, autosjedalica. Danas ih koristi svaki roditelj, ali jeste li se ikad zapitali kako su te potrepštine koje se danas uzimaju “pod normalno” izgledale u samim počecima?

1. Kolica

Prva dječja kolica, poznata i kao kolica za bebe, konstruirana su davne 1733. godine od strane arhitekta Willama Kenta, a trebale su služiti za zabavu djeci Vojvode od Devonshirea. Kolica za bebe sastojala su se od košare ispletene od pruća koja je bila smještena na ukrašeni drveni okvir sa četiri kotača, a mogla su se upregnuti i vući ponijem, kozom ili psom. Novitet se strašno dopao engleskoj eliti koja je s mnogim inovatorima stvarala nove modele kolica s različitim dizajnom.

Sljedeća velika promjena koja se dogodila na razvoju kolica bila je zaprega s dvije ručke, tako da je umjesto životinje odrasla osoba vukla kolica. Kasnije, nakon što je mnogo djece popadalo iz košare, šipka je smještena između ručki koja je dozvoljavala odraslima da upravljaju košarom, a time imaju i veći nadzor nad mališanima. Jedna od promjena na dizajnu je zaobišla zakon; naime, bilo je ilegalno upravljati vozilom sa četiri kotača – pješke. Nakon što su mnoge mame i dadilje dobile kazne i upozorenja zbog guranja kolica, proizvođači su počeli proizvoditi kolica na dva ili tri kotača.

Dječja kolica dobivaju na popularnosti nakon Prvog svjetskog rata, zahvaljujući postratnom baby boomu, ali i sve većem korištenju plastike u proizvodnji. Plastika zamjenjuje skupo drvo i košare od šiblja te se koriste spojnice od kromiranog metala, što je značilo i znatno spuštanje cijena. Mnoge promjene uvedene su i u dizajnu, poput dubljih košara, užih kotača, ručnih kočnica i općenito smanjena je visina kolica.

U 1940-im godinama prošlog stoljeća predstavljena su kolica na guranje, preteča današnjim kolicima, iako mnogo veća od današnjih. Idući veliki preokret u dizajnu i razvoju dogodio se 1965. godine kad je engleski aeronautički inžinjer Owen Maclaren saslušao žalbe svoje kćeri koja s kolicima nije mogla u zrakoplov. Iskoristivši svoje zanje, Mclaren je dizajnirao kolica od laganog aluminija koja su se mogla sklopiti kada nisu bila u upotrebi. Takozvana “kolica kišobran” postala su veliki hit i popularna su i danas.

Iduća velika promjena u dizajnu dogodila se 1984., kada je Phil Baechler pokušao trčati zajedno sa svojim tek novorođenim sinom koji je bio u kolicima. Shvatio je kako su neprilagođena za trčanje i kako se odmah zaustavljaju kada dođu u dodir s travom ili pijeskom. Počeo je eksprementirati s aluminijskim cijevima i kotačima bicikla i nakon nekog vremena došao do kolica s tri kotača, popularno nazvanim “baby jogger” koja su se rekordno brzo rasprodala na zadnjoj stranici magazina za trčanje po cijeni od 200 dolara po komadu.

2. Baby monitor

Potaknut paranojom nakon poznate otmice bebe Lindbergh 1932., Eugene F. McDonald, Jr., direktor General Eletrica, zatražio je od svojih inženjera da nađu način kako bi mogao slušati što se događa u sobi njegove novorođene kćeri. Novi izum, nazvan “Radio sestra”, izumljen je 1937. godine i sastojao se od dva dijela: “Slušalačkog uha” koje se nalazilo kraj krevetića djeteta i služilo je kao odašiljač i tzv. “Radio sestre”, prijamnika, koji je stajao na noćnom ormariću ili visio iznad uzglavlja.

Za razliku od današnjih monitora, signal se od “uha” do “sestre” nije provodio zrakom već je bio odašiljan putem kućne električne mreže. Dakako, sistem nije uvijek funkcionirao savršeno, već bi se ponekad pokupili i signali iz susjedstva, a u korist mu nije išla ni cijena koja je bila previsoka za prosječna kućanstva. Baby monitor kakvog poznajemo danas morao je pričekati još 50 godina do punog razvoja i vremena kad bežični telefoni u potpunosti dolaze u upotrebu 1980-ih godina prošlog stoljeća.

3. Nadomjesna formula za bebe

Stoljećima, za žene koje nisu mogle ili su odlučile ne dojiti svoju bebu, jedina nadomjesna hrana bilo je kravlje mlijeko ili dojilja koja bi posao obavljala umjesto njih. No kako je Industrijska revolucija uznapredovala i znanost o hrani se sve više razvijala, mnoge kompanije započele su proizvodnju nadomjestaka za majčino mlijeko za koje je bilo dokazno da sadrže više nutritivnih sastojaka od ostalih vrsta mlijeka.

Najuspješnijih u pronalasku zamjenske formule bio je Henri Nestle. Njemački ljekarnik koji je živio u Švicarskoj i koji će kasnije revolucionirati svijet čokolade. Koristio je pšenično brašno, mlijeko i šećer za prvu nadomjesnu formulu nastalu 1867. Većina formula je bila preteška za probavu novorođenčadi, pa je stoga Nestle odstranio škrob i kiseline iz nadomjestaka koji su postali mnogo lakše probavljivi za male trbuščiće. Formula se tada prodavala po cijeni od 50 centi za pakiranje, no mame su prvo imale i priliku isprobati bespalatne primjerke koji su bili dostatni za otprilike 12 obroka.

4. Jednokratne pelene

U vrijeme kad je Valerie Hunter Gordon bila trudna s trećim djetetom 1947., odlučila je da joj je dosta stalnog pranja ogromnih količina pelena. Koristeći zrnce svoje genijalnosti i vjernost svoje “Singer” mašine za šivanje, Valerie je izumila “Paddi”, prvu jednokratnu pelenu. Paddi se sastojala od dva dijela: jeftine trake, gaze bazirane na celulozi koja je služila kao upijajući jastučić i vanjskog omota od najlona koji je držao gazu na mjestu. Najlon je zapravo bio dio starog padobrana jer imala je pristup u vojnu bazu u kojoj je njen suprug bio stacioniran. Kako bi se eliminirala potreba za opasnim sigurnosim iglama dodala je zatvarače koji su se prilagođavali veličini svakog novorođenčeta. Ovaj sistem bio je provediv i umjesto pranja cijele pelene, gaza kada bi se natopila jednostavno bi se bacila u WC školjku, dok bi se “oklop” od najlona jednostavno isprao i ponovno koristio s novim uloškom gaze.

Paddi je posato veliki hit u Valerinom krugu prijatelja i ponekad bi dnevno isporučivala i po 400 komada pelena. Iako su se pokazale funkcionalnim i željenim proizvodom, ipak nije uspjela nagovoriti velike tvornice na proizvodnju jer su tvrdili kako nema dovoljno zainteresiranih za proizvod. Napokon, 1949., Valerie je uspjela prodati ideju tvrtci “Robinson i sinovi”, kompaniji koja je i prva počela s proizvodnjom jednokratnih higijenskih uložaka. Nakon sporijeg početka, Paddi pelene su postigle ogroman uspjeh, što je navelo i druge velike kompanije da ukradu ideju i počnu sa proizvodnjom jednokratnih pelena. No, tek 1961. godine kada su nastale prve Pampers pelene počinje masovna proizvodnja pelena.

Od tada je industrija pelena napravila puni krug i javnost je postala svjesnija negativnih učinaka odbačenih pelena na okoliš. Stoga danas brojni ekološki osvješteni roditelji imaju mogućnost izbora, uključujući i mnoge nove stilove pelena poput gPelena koje imaju ugrađeni uložak koji se baca u wc školjku dok je vanjskim dio nepropusan, dokazujući da dobre ideje nikad ne umiru.

5. Duda

Teško je reći koliko davno u prošlost seže povijest duda, ali se vjeruje da su prve dude bile šećerne krpe te svezani smotuljci pokriveni sa životinjskom masti ili kruhom pomješani s medom ili šećerom. Dijete bi sisalo tkaninu, a njihova bi slina polako otopila šećer i tako zadovoljila i potrebu za slatkim. Ponekad bi krpe umakali i u brandy ili whiskey kako bi se smanjiila zubobolja, a pritom bi se dobile i nenamjerne, nepoželjne nuspojave koje bi pomogle uspavati bebu.

U 18. stoljeću pučani su koristili drvo ili životinjske kosti kako bi utišali djecu, dok su bogati imali dude koje su nazivali “koraljima” jer su bile izrađene od poliranih koralja, slonovače, ili sedefa sa zlatnom ili srebrnom drškom. Nije bilo neobično ako se drška koristila i kao zviždaljka ili kao igračka na koju su bila pričvršćena mala zvona koja su zabavljala dijete, ali i čuvala od zlih duhova. Neki vjeruju da su srebrni koralji podrijetlo fraze “rođen sa srebrnom žlicom u ustima”.

Duda kakvu poznajemo danas nastaje oko 1900. godine. Inspirirana je otiscima zubiju u 19. stoljeću, a patent je prijavio Christian Meinecke nazvavši ga “tješiteljem beba”, a imao je gumenu bradavicu, kružno postolje, plastičnu dršku, dajući djeci opciju sisanja i grickanja sa samo jedne strane. Koristeći sličan dizajn, Sears & Roebuck počeli su 1902. prodaju igračke za usta koja je imala čvrst prsten od kože koji je okružio mekanu bradavicu.

6. Bočica za bebe

U povijesti, s obzirom na visoku stopu smrtnosti žena tijekom porođaja, nije bilo neuobičajno da se bebe hrane umjetnim putem, odnosno umjetnim sredstvima. Sve do kraja 19. stoljeća, dječje bočice najčešće su bile napravljene od keramike i u obliku spljoštenih čajnika, suženih na vrhu kako bi se iz njih moglo sisati, sa rupom na sredini kako bi se u njih moglo iscijediti mlijeko. Nažalost s obzirom na loše higijenske uvjete, dječica koja su bila hranjena na bočicu često bi umirala nakon što bi se razbolila od raznih bakterija koje su se razvijale u nedovoljno očišćenim bočicama.

Prva staklena bočica u SAD-u patentirana je od strane Charlesa Windshipa od Roxburya 1941. godine. Njegov dizajn sadržavao je bočicu koja je kap po kap kroz staklenu cijevčicu ispuštala mlijeko, a podsjećala je na današnju slamčicu. U nastavku vrata bočice bila je gumena cijev koju je do usta dovodila i gumena bradavica. Zaposlene mame voljele su ovu vrstu bočice jer gumena bradavica zabavljala bi dijete, a i bočicu je bilo moguće držati među nogama bez asistencije odraslih. No gumenu cijev bilo je nemoguće čistiti tako da se unutar nje množio veliki broj bakterija, pa bi djeca često obolijevala. Ovaj dizajn izazvao je mnoštovo smrti tako da je prozvan “bočicom ubojicom”. Iako je stekla lošu reputaciju i liječnika i roditelja, bila je popularna dve do 1920-ih.

7. Autosjedalice

Desetljećima nakon izuma automobila, bit dječjih sjedalica više se bazirala kako dijete zadržati na miru u vožnji, nego oko sigurnosti djeteta. Preteće dječjih sjedalica bile su ništa drugo nego jutene vreće koje su visile preko naslona za glavu suvozača. Kasniji modeli, kao onaj proizveden od kompanije Bunny bear 1933. bile su u pravilu booster sjedalice odnosno sjedalica bez naslona, držeći djecu uspravno na zadnjem sjedalu tako da roditelji nisu morali stalno gledati što mališani rade. U 1940-im godinama mnogi proizvođači proizvode sjedala od platna u metalnom okviru koja bi se pričvrstila na prednje sjedalo tako da je dijete imalo bolji pogled preko vjetrobranskog stakla. Kako bi se u potpunosti stvorila iluzija, često bi na okvir sjedalice bio pričvršćen i volan koji bi djetetu davao dojam da samo vozi.

Prva prva sigurnosna autosjedalica pojavila se 1962. kada je britanac Jean Ames kreirao autosjedalicu za stražnje sjedalo, napravivši vezanje u sustavu slova Y koji bi prilikom nesreće zadržao dijete sigurnim. U otprilike isto vrijeme, Leonard Rivkin iz Denvera izumio je sigurnosni pojas za djecu koji je vezao dijete unutar sjedalice od metalnog okvira. Mogao se koristi bilo na zadnjem ili prednjem sjedalu.

Vjerojatno najbliže današnjem prototipu sjedalice je ona iz 1968. godine izumljena od strane Forda. Plastični modeli stolica namjestili bi se na sjedalo i vezali postojećim remenom dok bi dijete bilo unutar “konzole” koja bi spriječila negativne posljedice u slučaju nesreće. Uskoro nakon ove, General Motors izašao je na tražište sa svojim modelima sjedalica i za novorođenčad i za djecu.