Danas se puno priča o dojenju. Postoji niz edukacija, grupa za potporu dojenju, kampanja, radionica i slično. Grad Zagreb je i “Prijatelj dojenja”, a nacionalni tjedan dojenja u Zagrebu se obilježava u prvome tjednu listopada. Dojenje se promovira kroz medije te postoji cijela mreža podrške i potpore mladim majkama koje se prvi put susreću s dojenjem.

Kad se sjetim svog prvog iskustva i susreta s dojenjem prije jedanaest godina, tek sad vidim da je prava sreća i čudo što nisam odustala odmah na početku. O dojenju sam savjete dobivala isključivo od svoje mame, s obzirom da sam prva u svojoj okolini dobila dijete. Mama me upozoravala na opasnosti vezano za izdajanje i bolne dojke i mogućnost mastitisa, međutim tek kad sam rodila, shvatila sam što je to zapravo. Tada sam rekla, a i kasnije više puta ponovila, mogla bih preživjeti 10 poroda, ali dojenje je nešto najbolnije.

Naravno, samo u početku dok se tijelo ne privikne… ali nitko mi nije rekao da će taj početak trajati puna dva mjeseca!

Bol, neispavanost i suze na početku

Bolne dojke, otečene, pune kvrga, kao kamen tvrde, preosjetljive bradavice, suze svaki puta kada dijete krene dojiti. Voliš svoje dijete, ali ježiš se svaki put kad ga vidiš budno, jer u tom trenu kao da pred sobom vidiš zvijer koja će te rastrgati i nanijeti ti ogromnu bol. I umjesto uživanja u tim predivnim prvim trenucima majčinstva, trenucima najveće sreće i povezivanja s bebom, ti se bojiš svakog kontakta i najsretnija si kad beba spava.

U bolnici me nisu pripremili za dojenje. Tada nije bilo kampanja i grupa za pomoć i podršku dojenju. Tada je sve još bilo tek u začetku. Sama sam istraživala, pokušavala, trudila se, a najviše savjeta dobila sam tek po izlasku iz bolnice od patronažne sestre. Susjede su mi na vrata nosile kremice da si nekako olakšam i ublažim rane od dojenja, a suprug je masažom pokušavao “razbiti” kvrge koje su mi se stvarale u prsima. Nisam znala trebam li se izdajati ili ne, siše li beba dobro, kolika je količina mlijeka dovoljna, koliko često i sl. Zamalo sam završila u bolnici s mastitisom.

Problemi s dojenjem i užasni bolovi trajali su puna dva mjeseca. Mislila sam da nikad neće proći, ali nisam odustajala. Što se same boli tiče, gotovo me izludila i mučila od samih trudova i poroda. Međutim, vidjevši koliko moje dijete odlično napreduje i kako se razvija te koliko je jednostavno svaki obrok riješiti samo jednim potezom, stavljajući dijete na prsa, bez nakuhavanja mlijeka te steriliziranja i pranja bočica, ostala sam ustrajna i uporna u dojenju.

Djecu sam dojila na zahtjev, kad god su to tražili. U početku, s prvim djetetom, pokušala sam se držati strogog rasporeda, odnosno svaka 2 ili 3 sata, međutim, ubrzo sam shvatila da to očito samo u teoriji funkcionira ili možda drugim mamama, ali meni nije bilo izvedivo. Također, mislila sam da će mi dojenje biti jednostavnije i manje bolno sa svakim sljedećim djetetom, međutim, i tu sam se prevarila. Svaki put je bilo jednako teško i bolno i naporno. Jedina olakotna okolnost bila je što sam već imala neko iskustvo i znala sam što me čeka i kako se pripremiti. Znala sam koliko se smijem izdajati i kako će moje tijelo reagirati, te koji položaji za dojenje mi najbolje odgovaraju. Zvala sam nekoliko puta i Rodine telefone za podršku dojenju te pitala za savjete.

Svaki put sam upala u istu zamku

I sa svakim djetetom sam si čvrsto obećala da neću ponavljati iste pogreške kao s prethodnim, što se dojenja tiče, ali svaki put sam pala u istu zamku.

Naime, koliko god je dojenje divna stvar, kako za majku tako i za dijete (naravno, nakon nekog vremena kada se sve ustabili i tijelo se navikne), nakon što prestane biti isključivo izvor hrana djetetu, postaje emocionalna utjeha jer djetetu daje osjećaj privrženosti, sigurnosti, bliskosti, pažnje i nježnosti, pa tako dojku traži stalno. Traži ju kad je sretno i želi maženje i igru, kad je tužno kao utjehu, kad je uznemireno i uplašeno kao zaštitu i sigurnost, kad ga nešto boli da olakša bol, kada ne može zaspati…

Tako se dojenje pretvara u psihološko i emocionalno oruđe za sva djetetova stanja i potrebe, a majka postaje dojilja od 0-24.

Iako znam da ima majki kojima to odgovara i odlučuju se na produženo dojenje sve do djetetove treće, četvrte godine, meni osobno to ne odgovara. Nakon navršenih godinu dana, djecu sam pokušala odviknuti od dojenja. S najstarijom kćeri sam to uspjela, međutim s ostalo dvoje nisam, tako da sam nastavila do njihovih 18 mjeseci. Bio je to prilično težak period za cijelu obitelj, jer je beba zahtijevala dojenje doslovno cijelu noć, budila se svakih 15 minuta i tako 20 puta noću. Nije znala spavati i smiriti se bez dojke u ustima.

Neispavanost, i moju i bebinu, osjetili su svi ukućani i to je utjecalo na kvalitetu života cijele obitelji. Kada sam odlučila definitivno ukinuti dojku, učinila sam to mimo svih pravila i savjeta o postepenom ukidanju, odnosno smanjivanju broja podoja. Naglo sam prestala, u jednoj noći potpuno sam bebu odbila od prsa. Međutim, cijelu sam ju noć mazila, ljubila, grlila, pjevala joj i držala u naručju. Dvije noći nismo uopće spavale, ni ona ni ja, a treću noć je zaspala bez problema i odspavala 12 sati u komadu!

I to je bio početak našeg normalnog, neisprekidanog spavanja. Dojenje i nespavanje idu ruku pod ruku, bar kod moje djece.

Koliko je majki i djece, toliko je različitih iskustava

Znam za slučajeve gdje su majke od prvog dana bez ikakvog problema dojile svoje bebe bez bolova i upala, a bebe mirno spavale cijelu noć u svojim krevetićima. No isto tako znam i ove druge slučajeve gdje su majke muku mučile s dojenjem i mnoge od njih čak i odustale. Danas, na svu sreću, postoji čitav niz pomoći i podrške dojiljama,raznih grupa i telefonskih brojeva na koje se možete obratiti, a i medicinsko osoblje je bolje educirano po tom pitanju i zaista stoji na raspolaganju mladim majkama.

Dojenje u javnosti nije mi nikad predstavljalo problem

Što se pak dojenja u javnosti tiče, o tome je također bilo mnogo govora i buke po medijima te brojnih kampanja podrške dojenju u javnosti kod nas i u svijetu. Mnoge slavne osobe, poput Gisele Bündchen i Olivie Wilde slikale su se za medije dojeći svoju djecu, a luksuzna fitness marka Equinox, odlučila se na provokativan potez snimivši odvažnu reklamu koja je pružila podršku dojenju u javnosti. Reklama prikazuje model Lydiu Herast kao majku koja doji blizance u finom restoranu, potpuno sređena s dijamantnim nakitom i u dizajnerskoj haljini.

S obzirom da hrvatski zakon dozvoljava majkama da doje svoju djecu gdje god to zažele, osobno ne vidim razlog borbe za prava majki da doje svoju djecu u javnosti. Iako podržavam trud te medijsku edukaciju i senzibilizaciju javnosti oko dojenja gdje god to majka poželi. Besramno i bez imalo obzira prema drugima, dojila sam svoju djecu gdje sam stigla, na ulici, u tramvaju, u kafiću, restoranu, parkiću, avionu, kazalištu itd.

Mnoge manjine danas se javno bore za svoja prava, ponosno ih ističu i zahtijevaju uvažavanje i poštivanje pa se pitam kad su to dojilje postale ugrožena manjina pa da se za svoja prava kao i prava svog djeteta trebaju posebno boriti, tražiti razumijevanje okoline te isticati dojenje kao nešto prirodno i normalno iako je podržano i zakonom? Kada je to naše društvo, napredno društvo 21. stoljeća, počelo osuđivati nešto toliko iskonsko i prirodno i kada smo došli do toga da dojenje trebamo reklamirati i oglašavati u medijskim kampanjama?

Smatram da je to osobni izbor svake majke, hoće li dojiti u javnosti ili u svoja četiri zida, pokrivena ili potpuno otkrivena. Dojila sam svoju djecu ponosno i samouvjereno, vjerojatno je to okolina prepoznala i uvažila. Apsolutno nikada i nigdje, zadnjih 11 godina, nisam naišla na negodovanje, neugodne poglede, prigovore ili nepoštovanje. Ni u centru grada, niti u najvećim zabitim mjestašcima u kojima bih se našla.

Dojenje je tema zbog koje se majke međusobno svađaju i optužuju

No danas se vode bitke i rasprave, u medijima, po forumima, društvenim mrežama o tome je li dojenje u javnosti primjereno, treba li se dojilja prekriti ili ne. Nadalje, majke dojilje optužuju majke koje ne doje svoju djecu i obrnuto. Uglavnom, pluralizam i sloboda mišljenja i govora u javnoj sferi, dovela je do toga da svatko od nas ima nešto za reći, pokuditi, osuditi i javno prozivati. Tako su i majke i žene međusobno postale neprijateljski nastrojene i osuđivački raspoložene, umjesto da si međusobno budu potpora i podrška.

Iako sam pobornica dojenja i uvijek ću pomoći savjetima i podrškom majkama da ustraju u dojenju, jednako tako neću nikada osuđivati majke koje ne uspiju u tome, iz kojeg god razloga. Smatram da ne postoji majka na ovom svijetu koja ne želi svom djetetu najbolje i koja ne daje sve od sebe ne bi li zadovoljila osnovnu životnu potrebu svog djeteta – potrebu za hranom, u kojem god obliku to bilo.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.