Sretno, razigrano i relativno pričljivo djete koje je kao i svako drugo radilo pogreške koje smo zajedno bez puno muke rješavali. Kahlicu i obavljanje nužde u "velikom" WC-u smo prošli bez problema. No, odjednom kao da je negdje kod njega "puklo" i već dva mjeseca pokušavamo otkriti gdje je uzrok. Bezuspješno. Sada kao da ima tri faze ponašanja, ovisno o tome gdje se nalazi.
Kod kuće ne želi pričati i bježi od svake komunikacije. Čim uđemo kroz vrata stana on se presvuče i bježi u sobu iz koje više ne želi izaći. Ukoliko pokušamo započeti razgovor on plače i ne prestaje. Jedanput je puna dva sata plakao bez prestanka, dok smo mu mi pokušavali objasniti što je dobro, a što ne. Također ne želi jesti. Na samo spominjanje doručka/ručka/večere počinje plakati, makar ako ga pitamo da li je gladan kroz suze odgovori potvrdno. U vrtiću je još gore. Svađa se, ljuti i tuče ne samo drugu djecu već i jednu tetu, dok je s druge dvije donekle OK (to nismo uspjeli shvatiti zašto). Sve igračke su njegove. Hranu baca po sobi. Lupa po vratima ako mu tete kažu da nešto ne smije raditi,.. itd. Najbolja strana mu je kada izađemo van. Bilo na igralište, šetnju, u posjetu kod prijatelja, roditelja. Tada je uvijek nasmješen. Ako ga nečije djete u ljutnji lupi, uopće ne reagira. Djeli sve igračke. Jede bez plača i tako lijepo da ga je milina gledati. Priča sa svima i sve pozdravlja. Ukratko totalna suprotnost od svega što radi kod kuće ili u vrtiću. Kako mu objasniti da nema razlike od vrtića/kuće/igrališta? Moram napomenuti da je riječ o posvojenom djetetu, koje kada je došao nije imao neke navike ponajviše oko jela. Došao je kod nas sa 2.5 godine (još uvijek sa pelenom) i sa odjećom br. "1". Sve smo uspjeli riješiti bez većih problema, sve do sada. Potičemo mu samostalnost, tako da se bez problema može sam presvući i obuči tenisice/šlape. Zabrinuti mama i tata
Dragi mama i tata,
ukoliko je kod njega odjednom došlo do takvih promjena u ponašanju (kažete da je odjednom nešto puklo), ja bih Vam svakako savjetovala da se javite stručnjaku za pomoć. U prvom redu da porazgovarate s vrtićkim psihologom koji će Vam sigurno dati i neke smjernice. Možete se također javiti i u naš centar kolegici Gjurković koja radi terapiju igrom s djecom od 3 do 11 godina starosti. Više o tome možete pročitati na našim stranicama www.centarproventus.hr.
Postoji mogućnost da je doživio nekakvu traumu zbog koje je došlo do takve promjene ponašanja. U svakom slučaju vrijedno je provjeriti. Za to vrijeme pružite mu utjehu. U situacijama kada plače bez prestanka, nemojte mu objašnjavati što je dobro, a što ne, već ga samo zagrlite i budite tu za njega. Dijete kada plače traži utjehu i zaštitu te mu je najbolje isto pružiti svojom prisutnošću i toplinom. Na taj će se način osjetiti sigurno. Ako se opire i ne želi da ga zagrlite recite mu da ste tu za njega i kada god poželi, neka dođe k vama.
Za njegove igračke mu priznajte i potvrdite da su njegove, a za tuđe igračke koje svojata, smireno mu recite da to nisu njegove igračke koliko god puta to trebalo ponoviti.
Odvojite vrijeme za njega i to na način da uvedete nekakve zajedničke rituale koje ćete provoditi svi zajedno. Odredite ih s obzirom na njegove interese. Možda je to odlazak na neku utakmicu, ili u šetnju gradom ili u kino, kazalište, pa poslije toga na kolače. Bitno je da u tim trenucima on bude važan i da se pažnja pomakne s njegova neprihvatljiva ponašanja. Pomaknite fokus. Pričajte mu priče koje nemaju veze s njegovim trenutnim ponašanjem.
Očito da je ušao u svojevrsnu fazu bunta, što je samo simptom, a daljnja je preporuka da se nađe uzrok takvom ponašanju. Čini mi se da ćete do uzroka teško doći sami, stoga još jednom preporučam savjetovanje sa stručnjakom.
Sretno,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus