Trajalo je kratko, ali me očito obilježilo. Tijekom odrastanja, bila sam neprihvaćena od rođaka i obitelji te sam se cijeli život osjećala kao “višak”, tj. kao da svima smetam. Kao dijete sam se jako puno bavila poslovima koji nisu bili primjereni djeci, ali nisam imala izbora. U pubertetu su se javili prvi problem, shvatila sam da sam gay. Ni meni, ni mojim udomiteljima to nije bilo teško za shvatiti. Moj se život dodatno zakomplicirao kada je njihov sin obolio na živce. Narednih devet godina sam morala smirivati njegove napadaje panike i bilo je užasno. Priznao mi je što je napravio, ali ja sam ga svejedno mrzila. Nakon nekoliko godina njegovi su napadaji postali toliko agresivni da je završio u zatvoru. Bilo je užasno i utjecalo je na moje mentalno zdravlje. Sada radim i nisam više s tom obitelji, u dobrim smo odnosima, ali ja nisam dobro. Imam napadaje panike, anksioznosti, agrofobije, hipohondrije. Svega sam toga svjesna i trudim se pomoći samoj sebi koliko god mogu. Nisam išla kod psihologa ili psihijatra jer se bojim reakcije na to što sam gay. Strahovi i vrtoglavice su mi svakodnevnica. Materijalno nemam problema, na poslu sam najbolja u onome što radim, imam dosta poznanika, bliske prijatelje i curu. Sve što sam si zacrtala, postigla sam. Zadnjih pola godine postalo mi je jako teško živjeti samoj sa sobom. Ne uživam u ničemu punim plućima, zbog svih tih strahova. Smatram se lošom i jadnom.
Draga čitateljice,
prije svega zaista mi je žao zbog svih trauma koje si doživjela u djetinjstvu – nijedno dijete ne bi trebalo prolaziti kroz to što si ti prošla. Smatram te izuzetno sposobnom zbog svega što si u životu postigla, svojim trudom i zalaganjem.
Iz tvog pisma sam stekla dojam da na svom životnom putu nisi imala podrške: i sada iskreno vjerujem da je vrijeme da je konačno dobiješ.
Proživljene traume i posljedice koje su ostale (napadi panike, agorafobija, hipohondrija…) nisu nešto što bi trebalo “gurnuti pod tepih” – a vjerujem da je takve izražene strahove i prilično teško zatomiti. Stoga ti savjetujem da što prije potražiš podršku psihologa/psihoterapeuta, a po potrebi i psihijatra kako bi se mogla nositi sa svojim strahovima. Prije svega to treba biti osoba koja će ti odgovarati – kao i kada biramo prijatelje imamo određene kriterije koji su nam važni, tako trebamo pristupiti i psihoterapeutu. Uz tu osobu se trebaš osjećati sigurno, ona ti treba biti utočište. I na takvom mjestu sigurno nema prostora za bilo kakve osude: bila neke druge rase, životnih pogleda ili seksualne orijentacije – to je posve nebitno. Šaljem ti podršku i želim ti puno sreće.