Tom prilikom sam otišla u bolnicu, pregledali su me, izmjerili krvni tlak koji je bio 120/80. Rađena mi je analiza krvi i bila je u redu. Napravljen je i CT glave i on je, također, bio uredan. Objasnili su mi da se radi o najobičnijoj sinkopi i da nema nikakvih razloga za brigu. Međutim, od tada pa sve do danas ja imam problem sa savladavanjem svojih misli. Razumijem da mi nije ništa, razumijem da sam potpuno zdrava i da se takvo nešto može svakome dogoditi, ali usprkos svemu tome, meni se javljaju misli da će se sve to ponovno dogoditi, razmišljam kako će mi se dogoditi nešto loše. Čim me zaboli glava, ja razmišljam o tumoru ili moždanom udaru. Kad mi se u životu događa nešto lijepo i imam razlog da se veselim, meni se jave misli da se ne trebam radovati, jer će mi se uskoro nešto loše dogoditi, poput srčanog udara kad legnem u krevet. Imam naviku da uvečer poljubim roditelje pred spavanje, za svaki slučaj. Osim toga, često mi se mijenja raspoloženje i to veoma naglo. Često sam plačljiva i bojim se biti sama. Nikada do tada nisam bila ovakva. Uvijek sam se plašila liječnika i bolnice, ali nisam nikad bila ovakav paničar ili hipohondar. Nisam nikada prije razmišljala na ovaj način. U početku sam pričala sestri i majci o svom problemu. I one su me donekle razumjele. Majka je izrazila želju da me odvede psihijatru. Posjetila sam psihijatra u lipnju prošle godine i napisao je na nalazu anksiozni poremećaj i propisao mi Xanax 0,25 mg. Pila sam ga po potrebi, i osjećala sam se dobro. Sada više ne pričam nikome o ovome. Stidim se pričati o ovome, jer zaista više ne mogu ni sama razumjeti što mi se događa i zašto ne prestaje. Da li mogu promijeniti svoje misli? Kako mogu vratiti "staru sebe", kakva sam bila prije tog događaja? Nadam se da nisam napisala predugačak esej, ali moram priznati da se osjećam bolje što sam sve napisala. Hvala Vam unaprijed! Lp
Draga čitateljice,
zaista mi je drago što ti i je samo pisanje ovog pisma donekle olakšalo tegobe. Vjerujem da se svatko od nas barem jednom u životu suočio sa stvarima koje ga uznemiruju, koje su teške za njega i za koje ne zna što i kako dalje. I u tim trenucima dobro dođe osoba od povjerenja kojoj može reći sve što ga muči – držati sve u sebi je izuzetno teško, imamo dojam da je nama jedinima tako (što uglavnom nije, samo nitko ne priča o vlastitim problemima) i nekada sama činjenica da i drugi imaju slične probleme kao i mi može pridonijeti osjećaju olakšanja. Ako si s mamom i sestrom bliska, otvori im se, reci im što te muči, uvjerena sam da će ti biti lakše kada svoje probleme podijeliš.
Odakle taj anksiozni poremećaj – potrebno je puno puno više informacija, razgovora da bi došli do uzroka problema a potom i njegova otklanjanja. Na misli se može utjecati površnije, jednostavnom promjenom fokusa svaki put kada one „odlutaju“ u neželjenom smjeru. Npr., svaki put kada se osjećam loše pažnju preusmjeravam na čitanje zanimljivog sadržaja, razgovor o temi koja nam je intrigantna, obraćanje pažnje na stvari koje se nalaze u izlogu i slično. U tim trenucima također je dobro podsjetiti se da su misli samo misli i da one ne mogu proizvesti ništa osim nelagode. To stanje nije ugodno ali će proći – kao što uvijek prođe. Moj savjet je da proučiš i tehniku dubokog disanja koju možeš primjenjivati u situacijama kada se uznemiriš – to je u isto vrijeme promjena fokusa (jer možeš brojati udisaje i izdisaje i tako preusmjeriti pažnju) i utjecaj na fizičke simptome anskioznosti – srce kuca mirnije, ne gubiš dah itd.
No, smatram da kada je u pitanju anksioznost treba zagrebsti malo dublje i otkriti što je u pozadini. Kako to ne možeš sama, moj savjet je da se što prije obratiš stručnjaku za mentalno zdravlje – psihologu, psihijatru, psihoterapeutu – koji će prakticirati terapiju razgovorom. Lijekovi mogu pomoći za simptome koje osjećaš (uznemirenost) ali ne i za uzrok tih simpotma. Hoće li to biti tvoj psihijatar koji ti je i propisao terapiju ili netko drugi, sve opcije su otvorene samo je bitno da se terapija ne svodi isključivo na lijekove već da sadrži i terapiju razgovorom.
Sretno!