Učim po 16 sati dnevno, ali sam neuspješna i očito neinteligentna

Poštovani! Znam da je tekst jako dug, ali molim Vas da ga pročitate. Očajna sam i treba mi odgovor.

shutterstock_1735801265.jpg

Kao što već iz navedenog naslova možete vidjeti moj problem je to što imam nisku inteligenciju. Imam 20 godina i idem na fakultet. Svaki dan redovito učim po 10 do 12 sati. Prije testova učim cijeli dan i noć tj. 15 sati dnevno. Također svaki vikend učim 16 sati dnevno. Idem na jedan od težih fakulteta. Padam skoro svaki ispit, a ako i ne padnem dobijem samo 2 ili 3. Sada bi netko mogao reći da je normalno da tako puno učim na fakultetu, ali nije jer npr. poznajem studente koji idu na teže fakultete, a ne uče svaki dan kao ja. Uče samo prije ispita i to npr. najviše 5 sati prije ispita. Znam da na fakultetu treba puno učiti, ali problem je u tome što sam ja puno morala učiti i u osnovnoj i srednjoj školi. Evo toliko sati koliko sam napisala da učim na fakultetu toliko sam učila i u srednjoj. Smatram da je to stvarno pretjerano. U 1. razredu Osnovne škole učila sam i po 4 sati dnevno (a drugi toliko ne uče sati svaki dan ni u srednjoj, a neki čak ni na fakultetu). Moja majka je mene uvijek osuđivala kako je to malo (uvijek je gledala samo moje ocjene, a ne moj trud). Jednom sam se šokirala kad su učiteljice i druga djeca govorila da oni ne uče od 1. do 4. razreda osnovne škole uopće ništa tj. dovoljno im je da samo slušaju u školi. Moj život je očajan, ja ne radim ništa drugo osim što učim. U osnovnoj školi sam puno učila, ali sam barem redovito spavala. U srednjoj sam počela i malo spavati. Ovako je sve počelo. Cijeli dan sam učila do 12 u noći. I tako se to sve postepeno produljivalo pa sam na kraju znala učiti i do 3 ili 4 sati ili čak jako rijetko do 5 ujutro, a morala sam ustati u 6 sati ujutro. Kada sam tako kasno išla spavati nisam mogla ni zaspati. Oduševljena sam bila kada bih nekoliko puta išla spavati u 1 ujutro. Na internetu puno čitam o štetnosti neispavanosti, ali ja sebe tješim tj. sama sebi lažem da spavam 6 sati, a zapravo spavam 4, 3, 2 ili ponekad, ali jako, jako rijetko 1 sat (u jako rijetkim slučajevima i 5). Ja unatoč tom silnom učenju i trudu i dalje imam loše ocjene. Molim Vas da mi kažete koliko je sati normalno učiti u osnovnoj školi, srednjoj školi i na fakultetu? Molim Vas nemojte mi samo reći koliko kome treba, pitam Vas za većinu prosječnih ljudi. Moja profesorica psihologije je rekla da je 2 sata učenja u srednjoj puno. Da je to stvarno puno ako netko može zadržati koncentraciju da uči 2 sata bez prestanka. A što je meni 2 sata? Pa 2 sata naspram mojih najviše 16 sati učenja prođe kao da pucketnem prstom. Npr. ja razrađujem matematiku ili gramatiku i onda učim od 1 sat popodne do 12 u noći i onda želim ići na spavanje u 12, ali uvijek se nešto dogodi tj. nešto shvatim i onda ostajem na tome raditi i proučavati još do 5 ujutro. I meni se svo to vrijeme od 12 u noći do 5 ujutro čini da je prošlo tako brzo kao da pucketnem prstom. Moja učiteljica je uvijek govorila da sam ja jako glupa. Uvijek je govorila da drugi uče toliko koliko i ja da bi svi prošli s 5. Ali to je ona zapravo hvalila moju upornost i ustrajnost. Govorila je što bi sve od mene bilo da sam još i inteligentna. Shvaćate li, mislila je što bi ja sve postala u životu da uz svoj trud imam i inteligenciju. Ali ona nije znala da ja učim svaki dan od 10-16 sati. Ona je mislila da ja učim 4 sata. Pitam se što bi o meni tek mislila kad bi znala koliko zapravo učim. Ja nemam ni jednu drugu sferu života osim učenja. Ja ne želim ni dečka, ni muža, ni djecu. Smatram da su to niske pobude i da me to ne zanima. Mene samo zanima obrazovanje i pomoć svijetu. Moja velika želja je jednog dana otkriti lijek za rak, premda ne studiram medicinu. Ja znam i kada završim ovaj fakultet koji već 2 godine studiram da neću biti sretna. Ja ću opet i na poslu morat biti savršena, morat ću dati sve od sebe (a to podrazumijeva i da malo spavam). Ja sam perfekcionist. Želim da sve što naučim bude savršeno. I kada završim ovaj fakultet na koji sada idem, želim otkriti lijek za rak i neću moći biti sretna ako ga ne otkrijem. Ja sam spremna cijelo vrijeme raditi na tome. Ako sam toliko ustrajna u učenju, koliko ću onda tek biti ustrajna u otkrivanju lijeka za rak. Ali ja znam da ga nikad neću otkriti jer ne studiram medicinu i zato što nisam inteligentna. Ja nikad ne gledam televiziju, niti se idem opijat u klubove. Sada će možda ovo okrutno zvučati i ispričavam se ako ću nekoga uvrijediti, ali ja mislim da lijek za rak nije otkriven jer se liječnici i znanstvenici dovoljno ne trude. Oni npr. samo odrade svoje radno vrijeme tj. 8 sati dnevno, a ja mislim da bi lijek za rak već bio otkriven da rade toliko sati koliko ja učim i da se ne zamaraju djecom, supružnicima, zabavama, alkoholom. Oni su još i jako inteligentni pa bi ga uz puno rada i uspjeli otkriti. Iskreno meni je sramota kad netko studira medicinu, a u slobodno vrijeme ide na zabave i pije alkohol. Ja mislim da bi ja sigurno otkrila lijek za rak da sam inteligentna i kad bi se s mojom inteligencijom spojio moj trud, marljivost i moje poštovanje prema životu (ja sam uvijek i obične male kukce spašavala kad bi ih netko zgazio). Ali dobro, neću sada pisati o lijeku za rak nego o svojim problemima vezanim uz učenje. Ja znam da ćete mi sada možda reći da imam loše ocjene unatoč učenju jer malo spavam, ali dok sam manje učila tj. više spavala imala sam puno lošije ocjene. Ako ja niske inteligencije mogu savladati programe za prosječne i natprosječne (naravno uz ogroman rad i trud), tako bi i prosječni i natprosječni ljudi uz veliki trud i rad mogli postići uspjeh, poput genijalaca. Ja sam jednom bila na ispovijedi kod svećenika i rekla sam mu koliko učim i on se šokirao, skočio je sa stolca i rekao mi da ću poludjeti. Ja sam stvarno jako tužna kada vidim kako drugi imaju lijep život. Npr. ne zato što imaju dečka jer ja to niti ne želim, nego zato što imaju slobodnog vremena za otići u šetnju ili gledati televiziju. Kad god bi imala prilike gledati televiziju, ja bih uvijek gledala neke znanstvene emisije, kvizove i čitala enciklopedije. Zapravo, ja puno toga znam, ali nisam inteligentna. Npr. kada bi netko postavio neko znanstveno pitanje ja bih uvijek znala odgovor i svi su bili ljubomorni na mene. Tako sam ja jednom rekla svome ocu da ja mislim da stisak šake ima veze sa srčanim udarom. Rekla sam mu da mislim da ako netko ima slabiji stisak šake da ima i slabije srce i zamislite, to isto sam kasnije pročitala na internetu. Baka me jednom osuđivala što ružno pišem i ja sam joj rekla da ja lijepo mislim i da zato ne mogu lijepo pisati jer se ne koncentriram na rukopis i kasnije sam pročitala na internetu da neki ljudi imaju ružan rukopis jer lijepo misle. Isto tako biologija tvrdi da je čovjek nastao od majmuna, a svećenici tvrde da ga je stvorio Bog. Ja mislim da je čovjek i majmun zapravo nastao od istog pretka. To je jednom potvrdio i profesor povijesti. Mene sve zanima i razmišljam o dubokoumnim i znanstvenim temama. Kada sam se ja jednom žalila svojem bratu na to sve što sam i Vama pisala, on je meni rekao da valjda Bog meni nije dao inteligenciju zato jer da mi ju je dao uz moju upornost, marljivost i trud, ja bi izumila lijek protiv smrti. Ja sam jako tužna jer mi uz inteligenciju nedostaje i fizičke snage. Ja sam tjelesno jako slaba. Sve djevojke moje generacije fizički su jače od mene. Niti lijepo crtam, niti lijepo pjevam. Molim Vas nemojte mi reći da pronađem drugačije metode učenja (vizualno, auditivno itd.) jer sam ja već sve probala i nemojte mi molim Vas pisati da trebam više spavati jer sam i to probala. Unaprijed zahvaljujem na odgovoru.

Poštovana čitateljice,

u pismu sam dobila samo jedno konkretno pitanje – a ono glasi koliko je sati normalno učiti u osnovnoj i srednjoj školi te na fakultetu – a kako na to pitanje ne mogu dati jednoznačan, konkretan odgovor koji tražiš jer zaista ovisi o svemu što si napisala ali i o još mnogo varijabli (težini škole, zahtjevima profesora itd.), pretpostavljam da je prilično jasno zašto nema jedne univerzalne, prosječne brojke. Odgovor na to pitanje ti ne može dati nitko bez svih točnih varijabli – prosjek u ovom slučaju ne postoji. Možemo ga odrediti odokativno, ali će sigurno biti neispravan.

U svom odgovoru ću dati komentar i postaviti ti nekoliko pitanja koja će ti možda pomoći.

Ukoliko sumnjaš u svoju inteligenciju i smatraš da tvoji problemi proizlaze iz toga, postoji jednostavan način kako saznati je li problem zaista u tome. Postoje psiholozi kojima se možeš obratiti radi testiranja inteligencije i tako saznati je li razlog slabijim rezultatima unatoč ogromnom trudu u tome. Naravno da kvocijent inteligencije nije jedini razlog i da na rezultate našeg rada može utjecati puno toga – slabe koncentracije tijekom učenja, te stvari koje si i sama spomenula – neispavanost, metode učenja. Budući da si već zaključila kako nije stvar u tome, ja se time u pismu neću niti baviti te ću ti savjetovati da odeš kod stručnjaka koji će te testirati i riješiti tvoje nedoumice. Ono što također ne bi bilo loše testirati jest je li u pozadini neki poremećaj (npr. disleksija, disgrafija itd.) što pridonosi tvojim problemima.

No, pitanje koje bi ti postavila jest što će se dogoditi kada saznaš rezultate? Ako je tvoja inteligencija prosječna ili ispodprosječna, možeš li se pomiriti s tim da trebaš ulagati više truda? Ili s tim da smanjiš kriterije? Misliš li da nas kvocijent inteligencije zaista toliko jako određuje u životu? Smatraš li da svi inteligentni ljudi bez napora postižu rezultate? Postoji li netko tko je inteligentan a ne postiže rezultate – iz raznih razloga?

Ukoliko je u pitanju neki poremećaj poput disleksije, disgrafije, tada ćeš kod stručnjaka dobiti i razne savjete i upute kako se lakše nositi tim. To su stvari koje uvažava i fakultet pa bi u tom slučaju eventaulna dijagnoza mogla promijeniti stav profesora prema trebi i načine ispitivanja.

Ono što bi ti također preporučila jest savjetovanje/psihoterapija. Razlozi zbog kojih ne postižemo rezultate ne moraju nužno uvijek biti vezani uz inteligenciju/metode učenja/poremećaje itd. Razlozi mogu biti puno dublji i psihološki – je li tako i u tvom slučaju, zaista ne znam jer nemam dovoljno informacija na temelju kojih bi mogla zaključivati o tome. Razgovor sa stručnjakom sigurno neće biti naodmet budući da te mnogo stvari muči – podijeliti te stvari s nekim tko će te saslušati, pružiti podršku u ovom trenutku zaista može biti olakšavajuće za tebe.

Sretno!