U početku smo posjećivali vrtićku psihologinju koja mi je dala smjernice kako objasniti smrt primjereno njegovoj dobi, kako ga naviknuti na novonastalu situaciju (imao je tantrume)...Uglavnom, sve smo to nekako uspjeli prebroditi. Ono čega se ja pribojavam je slijedeće: bojim se da sin ne zatomljuje osjećaj tuge. Jednom prigodom je bio razdražen, pred san, a na pitanje što je bilo, on se rasplakao i rekao da plače zbog tatice. Primila sam ga za ruku, posjela na sebe, zagrlila i rekla mu da se slobodno isplače, da je u redu biti tužan i da sam i ja tužna što je tata na nebu. Primjetila sam da je i osjetljiviji prema životinjama. Kad neko dijete kaže da će ubiti mrava i sl. on se odmah stavlja na stranu životinje. Ono što mene brine je zatimljivanje osjećaja. Kako da doprem do njega i vidim kako on uistinu proživljava odlazak tate? Tatu spominjemo često, ponekad gledamo slike i sjećamo se nekih zajedničkih trenutaka i u tim trenutcima mi zna reći da mu fali, ali da imamo jedno drugo. Orleanska
Draga mama,
Žao mi je što ste izgubili supruga. Vjerujem da je iznimno teško, pored vlastite tuge i žalovanja što se izgubili partnera, nositi se i s tugom djeteta prema prerano izgubljenom ocu.
No, unatoč tome, vi jako lijepo reagirate na emocije vašeg djeteta te sam sigurna da je vaša zabrinutnost o zatomljenom osjećaju tuge kod sina nepotrebna. Odrasle osobe su izrazito važne djetetu koje tuguje, kako bi mu pružile osjećaj zaštićenosti i sigurnosti te kako bi na neki način objasnile ono što se događa u okolini oko tugujućeg djeteta na način koji je djetetu razumljiv.
Bitno je da dijete dobiva poruku kako je u redu biti tužan, da razgovarate o tati, te da i sami pokazujete (verbalno i neverbalno) da ste tužni što ste izgubili supruga. Normalno je da će se vaš sin rasplakati, ponekada i u vama naizgled potpuno nepovezanoj situaciji (što ne znači da zatomljuje tugu). Također je normalno i u redu da se i sami rasplačete kada vam je teško, bez zadrške i uvjerenja da morate biti „jaki“ pred djetetom.
Vrlo je važno pustiti tugu da izađe iz vas – kroz plač, razgovor ili neke druge reakcije ili aktivnosti. Kroz proces tugovanja pred ljude se postavljaju mnogi izazovi, a prvenstveno je potrebno prihvatiti činjenicu da nekoga više nema u našem životu. U skladu s tom spoznajom osoba prolazi kroz proces koji se naziva prorada gubitka. To je period u kojem je najsnažnije izraženo suočavanje s patnjom i boli koju osjećamo zbog gubitka.
Proces tugovanja najčešće završava tako da se osoba prilagodi novoj, osiromašenoj situaciji i nastavlja živjeti svoj život s uspomenama i različitim ritualima vezanim uz proživljen gubitak.
Tugovanje je bolno i za odrasle i za djecu. Kao odrasli koji pomažemo djetetu, moramo voditi računa o tome imamo li podršku i sami za sebe. Nemojte se ustručavati zatražiti pomoć i podršku svojih bližnjih ili stručnjaka ukoliko procijenite da vam je preteško nositi se s tugom koju osjećate.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, Centar Proventus