U vezi su bili od početka rujna i htio nas je upoznati i zaručiti našu kćer, ali mi to nismo to htjeli. Javila se ubrzo nakon odlaska i rekla da je s njim, pokupila je i svoje stvari. Ja sam ostala u šoku, plaču i strahu. Išli smo na policiju i rekli su nam da je punoljetna i svojevoljno je otišla. Sutradan smo tražili da se sastanemo u kafiću i da joj damo njen mobitel kako bi se mogla javljati. Njegovi su sretni što je doveo i zaručio moju kćer, a mi smo u konstantnom strahu za nju. Kćer je pohađala ekonomsku školu, još samo mora obraniti maturalni rad. Išla sam ju posjetiti i zasad je sve ok. Pričale smo kako što prije treba završiti maturalni rad. Rekla je da zasad ne planira raditi, ali će možda otvoriti kafić u njegovom vlasništvu kako bi se mogla prijaviti da radi. Rekla je da će on o njoj brinuti. U našem naselju družila se s kćerkom čiji je otac isto "poznat po svemu i svačemu." Rečeno joj je da im ne ulazi u kuću, ali da s njome može popiti kavu i prošetati. Imamo i kćer od 17 godina i za nju se također bojim, bezobrazna je i bahati se. otac je zatvoren tip i s njim se o tim tabu temama (primjerice o dečku) nije moglo pričati. On, od tada, kad dođe kući ne priča. Stariju kćer je otpisao jer je pobjegla s takvim dečkom i za nju ne želi čuti. S mlađom kćerkom isto ne komunicira. Inače je šutljiv i ponekad nagao. Između njih nikad nije bilo otvorenog razgovora, dok su sa mnom uvijek mogle otvoreno razgovarati. Što mi je činiti i kako da se ja nosim s tom situacijom?
Draga mama,
čitajući Vaše pismo potpuno sam se empatizirala s Vama – mogu samo zamisliti koliko Vam je teško. Unatoč strahu koji osjećate i šoku kojeg ste doživjeli, Vaša reakcija je zapravo bila dobra – učinili ste sve što ste mogli u određenom trenutku, a to je da ste se sastali s kćerkom i dali joj mobitel da Vam se može javljati, održavate s njom kontakt.
Jedino što možete u ovoj situaciji jest da joj date poruku da ste tu za nju, da ste joj Vi mama i da ćete je uvijek voljeti i brinuti se o njoj čak i ako se ne slažete s njezinim odlukama. Vaša kćer se uvijek ima gdje vratiti – i to je važno da čuje. Nemojte joj davati savjete ako ih ne traži – ali joj ponudite da ćete joj iznijeti svoje mišljenje/savjet ako Vas bude tražila, bez prosuđivanja i osuđivanja. Znam da je vrlo teško pomiriti se s odlukama djeteta s kojima se ne slažemo, koje su potencijalno loše za dijete – ali forsiranjem onoga što mi mislimo da bi bilo bolje, možemo naići samo na otpor i još više narušiti odnos. Ako je ne budete osuđivali, ako je pustite da donosi vlastite odluke – pa čak i one s kojima se uopće ne slažete – puštate ju da odrasta, da uči na svojim postupcima ali joj i dalje možete biti mama koja će biti dio njezina života i koju će jednom možda pitati za savjet i poslušati ga.
Što se tiče mlađe kćerke, ona je također u razdoblju adolescencije kao i starija kćer za koji je karakterističan bunt. Savjet je zapravo isti – budite dosljedna mama, mama koja postavlja granice, koja uči dijete da svako ponašanje nosi određene posljedice i da je na nama da izaberemo posljedice. Neka i dalje dobiva poruku da s Vama može otvoreno razgovarati o svemu i da ste uvijek tu za nju. Dobar odnos s roditeljima (ili barem jednim) je jedan od preduvjeta da dijete izraste u zadovoljnu osobu.
Ukoliko procijenite da Vam je sve ovo preteško, javite se stručnjaku (psihologu, psihoterapeutu, psihijatru) za podršku.
Sretno!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener