Moj suprug je sve ove godine mnogo i neograničeno udovoljavao djeci, uvijek im je išao na ruku što su djeca stalno i puno koristila. Ja sam pokušala par puta mu objasniti da je njegova popustljivost magareća usluga i da uopće ne vidi domet posljedica. Što je on više mazio ja sam više vukla i zatezala na drugu stranu od panike zbog mogućih posljedica. Dok nismo otvoreno pred djecom počeli o odlukama raspravljati. Sada je naravno on dobra vila a ja ono drugo.
Sin koji je s nama mi je čak sinoć rekao u slast: „sve što si planirala s nama nije ti se ništa ostvarilo“, aludirajući na obrazovanje. Ja sam to gledala kao moju obavezu, da svojoj djeci pružim ono što meni moji nisu mogli. Bezuvjetno sam postavila leđa da bi se oni mogli nesmetano školovati, no tako smo ih lišili mnogi kućnih obaveza. Ali to bi bila manja muka kad bi se dalje školovali. Sin koji je kod nas već dvije godine obećava da će upisat zanat ali ništa od toga. Kćerka je također popustila u školi. A mene samo panika hvata i ne znam što ću sa sobom. Imam osjećaj kao da pokušavam kineski zid da pomaknem.
Moj suprug pokušava smirivat sve nas ali bez posljedica za djecu. On smatra kada djeca pogriješe ne treba ih kažnjavati, već ih nečim nagraditi kako bi ih motivirao za bolje. Kaže da on njima sve ove duge godine želi biti prijatelj, a ja kažem da on to nije, niti je to njegova uloga, već treba bude odgajatelj. Sinu, kome druga godina prolazi uz nerad (samo ponekad nešto odradi) i neškolovanje (što me najviše boli, pa sam izjavila da ću ga izbaciti iz stana ukoliko smjesta ne nađe sebi mjesto za zanat). To sam mu najavila već od prošle godine. Iako me već muka hvata od tog momenta kada moje dijete napusti kuću i ode tko zna gdje. Ja bih to i uradila jer više nit mogu, a nit hoću dalje ovako. Ta bi odluka bila kao zadnji pokušaj da ga potaknem da nešto napravi u svom životu. Dok on mene inače za sve krivi što se događa i kako se događa. Kažu tebi ništa drugo nije bitno osim škole. Što dalje? Hvala i pozdrav.
Draga čitateljice,
čitajući Vaše pismo osjetila sam Vašu nemoć i želju da nešto što prije promijenite. Budite svjesni da druge ljude ne možemo mijenjati ukoliko oni sami to ne žele. U tom smislu vrlo je teško da Vi i suprug zajednički nastupite spram djece ako on to ne želi. Kako neslaganje roditelja u odgoju djece zaista može rezultirati velikim problemima, smatram da bi bilo dobro kada biste Vi i suprug (ukoliko on na to pristaje) potražili pomoć obiteljskog terapeuta. On bi Vam mogao pomoći da dođete do zajedničkog rješenja. Naravno, sve ovisi o suprugu je li uopće spreman na to. Ako je spreman, tada vjerujem da postoji šansa da se cijela ova situacija raspetlja.
Ukoliko Vaš suprug ne prihvaća tu varijantu te i dalje ustraje u svom načinu odgoja gdje nema posljedica, tada jedino što možete učiniti jest da Vi postavljate granice djeci. Postavljati granice ne znači zaprijetiti pa potom ne izvršiti ono što smo rekli. Upravo ta popustljivost i je najveći problem u odgoju jer dijete jedino nauči da se ništa neće dogoditi. Ako je posljedica Vama kao majci strašna i zapravo je ne želite realizirati, tada nemojte njome niti prijetiti. Nađite nešto drugo što ćete biti spremni ostvariti. Kao netko tko postavlja granice možda ćete u kući biti „loš policajac“, ali smatram da je to jedino važno ako želimo da nam djeca jednog budu samostalni, odgovorni ljudi. Kada su puteljci već dobro utabani, teško je stvarati nove tragove no vjerujem da je moguće uz ustrajnost i dosljednost, pa još malo ustrajnosti, dosljednosti i vremena.