Dakako da sam zvala policiju, sve je završilo pri institucijama, no na koncu sam i ja nad kojom je izvršeno nasilje novčano kažnjena. Kako sam nezaposlena i bez prihoda, a u to vrijeme sam primala dječji dodatak ovršena sam te mi je taj dug tako naplaćen. Sramota za ovu državu. Dakle, nikakvu zaštitu nisam primila, niti moje starije dijete. Nasilno ponašanje od strane supruga je i nakon toga nastavljeno u blažim oblicima, da se tako izrazim, sve pred djetetom, čak i mojom majkom, da bi nedavno eskaliralo tako što me taj isti tukao pred starijim djetetom dok sam imala bebu u rukama te je s opasnim psom hodao za mnom po kući. Jedne noći me dohvatio u krevetu jer mu nisam dala spavati, samo zato što sam ga tražila da se pomakne kako bih pod dijete stavila jastuk jer mu ga je ovaj uzeo. Na koncu me najurio iz kuće skupa s djecom u gluho doba noći prijeteći da će me zaklati. Takve slične prijetnje izrekao je više puta pred djecom. Stariji me tješi: Mama on te neće zapravo zaklati, on se samo šali. Srećom imam roditeljski dom u koji sam se sklonila s djecom jer institucijama ne vjerujem niti ih kanim o tome kontaktirati. One su se posljednji put jasno odredile stavši na stranu nasilnika. Toliko o zaštiti onih koji su nasilju izloženi. Za mene manje bitno, no muči me kakve će posljedice to ostaviti na starije dijete, jer beba je ipak još relativno nesvjesna svega. Kako mu pomoći? Primjećujem promjene ponašanja. On naravno i dalje voli svoga oca i želi se s njim viđati. Ja mu to ne uskraćujem. Otac dolazi svaki vikend po njega, dijete kod njega i prespava..., ali iako želi biti s njim, govori kako se boji oca i da će tamo biti samo ako je tamo i njegov polubrat. Govori kako će on ocu reći da me više ne smije tući i ružno se ponašati i ružno mi govoriti i da mi mora reći oprosti. kad to učini onda ćemo mu se vratiti. Moj nasilnik se s druge strane financijski uopće ne skrbi o djeci, niti pita, i nudi da mu se vratimo. Naravno ja sam kriva za njegovo ponašanje jer ga izazivam od jutra do mraka... Meni njegovo ponašanje jako nalikuje osobama s graničnim poremećajem ličnosti...Iako naravno znam odgovor, recite što je bolje za djecu? Da žive uz oca koji se s vremena na vrijeme fizički i verbalno nasilno ponaša, pod izlikom da mu ne dam mira, ili da žive bez njega uz viđanja? I opet ponavljam kako pomoći starijem djetetu koje je očigledno pretrpjelo traumu. Što mogu ja učiniti?
Draga mama,
jako mi je žao što ste sve to proživjeli. Vjerujem da Vas uz stres zbog događanja u obitelji dodatno razočarao postupak institucija. Ponekad je teško razumjeti, ali bilo bi dobro da ne odustajete od prava koja imate Vi i Vaša djeca.
Kao što ste i sami naveli, djeca su proživjela veliki stres i važno im je pomoći da to na njih ostavi što manji trag. Iako bebica ne može shvatiti što se događa ona može osjetiti Vaša emocionalna stanja i atmosferu sigurnosti ili nesigurnosti oko sebe. Kako biste njoj pružili ono što joj treba važno je da pomognete sebi, da uspijete uspostaviti dnevnu rutinu, da se osnažite i stvorite mrežu podrške od strane vama bitnih ljudi. Djecu je važno zaštiti od bilo kakvih nasilnih događanja, stoga ukoliko je otac i dalje agresivan na bilo koji način važno je da tražite nadzor nad viđanjem njega i sina, a posebno zbog toga što sin izjavljuje da ga se boji.
Kažete da već znate odgovor na pitanje što je za djecu bolje, život s ocem koji je povremeno agresivan ili život bez njega uz povremena viđanja. S obzirom na sve što ste prošli, pitam se kako biste Vi mogli živjeti s ocem djece? Biste li mogli biti sretni i opušteni? Vjerujete li da će se otac djece prestati tako ponašati? Prihvaćate li pomoć u obliku partnerske ili obiteljske terapije? Ukoliko su odgovori na ova pitanja negativni tada je vjerojatno bolje za djecu da žive s Vama u drugoj okolini, uz regulirani ritam viđanja oca. S obzirom da su se dogodile vrlo eksplicitne situacije agresivnog ponašanja pred djecom bilo bi dobro potražiti pomoć stručnjaka koji bi pomogao Vašem sinu da proradi traumu.
Vi kao roditelj mu možete pružati osjećaj sigurnosti, važno je da dobije poruku da on nije ništa kriv, da se odrasli ljudi nekad ne slažu i da se nekada ružno ponašaju. Važno je i da se on ne osjeća da Vas treba zaštititi već Vi njemu morate dati do znanja da imate situaciju pod kontrolom i da ćete se pobrinuti za vas troje.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom