godine, kada je krenuo u vrtić pokazuje jednu veliku promjenu. Godinu dana je vrištao, kričao i po noći doslovce urlikao jer mora ići u vrtić. Susjedi su čak htjeli zvati socijalnu službu. Tad se rodilo drugo dijete, brat Marko mlađi tri godine od njega. Mateo je od tad imao ispade ljubomore, a tako je i sad. On nemilice udara brata 3-godišnjaka, dnevno čujem od 45-80 puta(brojim) riječi od Matea: I meni to daj, sad si njega poljubila, mama. Mateo priča plačeći i namjerno radi face i doslovce cmizdri i onda kriči. Na riječi: Sad je jelo, izuj cipele, idemo spavati, uvjek je riječ: NE. Muž i ja znamo govoriti i po 20 puta: dođi, prestani, ne tući bracu, ali on ne čuje. Mlađi brat Marko, također postaje sve buntovniji, brani se, viče, ustvari dođe do toga da svi vičemo. Za ručkom je uvjek tuča i ja bi ovo, ne bi ono, neću. Ja sam dobila čir, gastirits i reflux, jer jednostavno ne jedem više u miru. O skakanju da ne govorim. Naše dijete se ne smiruje, stalno trči, dok ga oblačim, on trese i mrda, vrti se. Nikad nije u miru. Kad ide spavati, zove još minimalno sat i pol: Mama, tata, ja bi ovo-ono i tako da za sebe nemamo ni tren vremena. On nas iscrpljuje. Kao da nema kraja. Ja ne želim imati u kući šibu i tući ga. Iako ga znam opaliti, kad me dovede doslovce do nemoći. To je rijetko i on dobro zna da nema kažnjavanja fizičkog. A kazne poput one "u kut" i slično zaboravi odmah, čak i kad mu uzmem crtić i igračku on kaže: Baš me briga, to i ne trebam. Iako mi mlađi sin isto izražava bunt, baca stvari, viče i lupa starijeg, jer mu je dosta što ga on lupa i izaziva, on mi, to jest Marko ne predstavlja nikakav problem naspram Matea. Još da kažem da je u vrtiću izvrstan, izvrsno odgojeno dijete i išli smo mjesecima kod psihologa s njime i na kraju jednostavno odustali. On je i tu pobijedio. Sa vršnjacima se odlično slaže. Psiholog je rekao da je on natprosječno inteligentno dijete i da takva mudraca nije još upoznala. On je čak znao u autu s 5 godina kad bi se vraćali od psihologa reći: Neće vam puno teta psiholog pomoći... Po cijeli dan slušam: Samo Marku sve dajete, ja ništa ne dobivam, ja, ja, ja. Plakanje, agresija i vikanje, stalno. Želim jos reći da je on boležljivo dijete, stalno je po doktorima jer ima teži oblik astme i laringitisa, kao i mnoge alergije. Svaki savjet dobro će mi doći, jer vjerujem da se sve to može promijeniti, posebno kako da on čuje nas, a ne da se oglušuje na sve što mu kažemo da učini. Čitala sam vaš članak za borbu oko moći i jako je dobar, no moj sin je daleko iznad toga, uporan je, tvrdoglav, spreman i na kazne i sve, ali će biti po njegovu. Zahvalna mama
Čini se da ste pokušali već puno toga – čitali, uskraćivali, kažnjavali, potražili pomoć kod psihologa. Jako mi je žao čuti da su uslijed svega toga, obiteljske situacije ostale iscrpljujuće. Budući da ste učinili sve što bih inače preporučila ovim putem, tada bih Vas pozvala na nekoliko dodatnih promišljanja.
Prvo, da li Vaš dječak pokazuje osjećaj krivnje kada udari brata? Da li vidite da mu je iskreno žao kada bude nasilan prema njemu ili prema nekom drugome? Budući da se je i mlađi sin počeo ponašati slično, da li vidite kakve razlike između njih nakon tog ponašanja? Već ste naveli da se Marko isto tako ponaša, ali da Vas njegovo ponašanje ne zabrinjava. Zašto Vas njegovo ponašanje ne zabrinjava? Koju razliku vidite između njih?
No, prije tog odgovora, morate biti svjesni da se djeca ponekad prave kao da im nije stalo (kao što ste i napisali da je to Mateo i verbalizirao), ali ipak se može uhvatiti trenutak kajanja, grižnju savjest. Ako Vam se čini kao da Vaš sin ne pokazuje osjećaj krivnje, ne pokazuje osjećaj empatije prema drugima, predlažem Vam da otiđete na dijagnostičku obradu u Dječju bolnicu u Kukuljevićevu, ako ste iz Zagreba.
Nadalje, kažete da tretman kod psihologa nije bio djelotvoran. Ono što mi se nameće jest pitanje ima li kolega/kolegica dodatnu edukaciju da bi radio/la terapiju s djetetom i da li je tretman bio redovit (jedanput tjedno). Naime, znanje koje nam naš fakultet iz psihologije pruža jest savjetodavni rad s odraslima, dakle s Vama, roditeljima u Vašem slučaju. Bez dodatne edukacije iz različitih psihoterapijskih pravaca, jednostavno nemamo dovoljno znanja da bismo mogli raditi terapijski rad s djetetom ili sa odraslom osobom. Zbog toga, možda tretman nije bio uspješan ako kolega/kolegica nije imao/la adekvatna znanja. Što bi onda značilo, da ako potražite stručnjaka koji je dodatno educiran za rad s djetetom te ako biste imali redovit tretman, da bi tada sve moglo biti uspješnije.
Nadam se da će Vas ova pitanja navesti na dodatna promišljanja i da ćete doći do novih odgovora koji bi Vam mogli pomoći da uspješnije razriješite svoju situaciju.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl.psihologpsihoterapeut, certificirani terapeut igrom