Zadnji put ih je vidio prije devet godina. Nikad nije sa mnom htio komunicirati, nisam mogla podijeliti brigu za njihovo zdravlje, savjetovati se u vezi donošenja odluka vezane za njih, nisam mogla podijeliti svoje strahove niti razgovarati o pitanjima vezanim za njihovo školovanje itd. jer njega to jednostavno nije bilo briga. Ja sam bila ta koja im je morala reći zašto tata više ne živi s nama, opravdavala ga kad nije došao po njih samo da ih zaštitim od razočaranja, ja sam bila ta koja je davala kazne i zabrane, ja sam bila ta koja im je nastojala nadoknaditi drugog roditelja i da se ne osjećaju drugačije. Sve je to nekako išlo do njihove 11. godine i puberteta. Tada je počelo novo razdoblje, počele su tražiti veću slobodu, prkositi i sl. Nije to bilo ništa ekstremno i nenormalno, ali meni je iz straha za njih bilo jednostavnije zabraniti npr. odlazak na klizanje u 18,00 sati jer je tada mrak i one se same ne mogu vraćati kući (nisu htjele da ja idem s njima jer ide „cijeli razred“). Znam da većina mojih strahova proizlazi iz moje nesigurnosti jer se moja mama bojala za mene, štitila me od svega, a ja se nisam nikad uspjela u potpunosti osamostaliti. I prilično sam nesigurna kad je potrebno donijeti neke odluke. I sada, ja trebam biti ta koja će odlučivati što je „pravo“, što je „krivo“ za moju djecu. Ne želim napraviti istu pogrešku i sve im zabranjivati, znam da se moraju osamostaliti i moraju steći vlastita iskustva. Teško mi je donositi odluke jer se svaki put propitujem što je danas „normalno i prihvatljivo“, a da nije pretjerano ili da ne donesem krivu odluku iz straha za njihovu sigurnost, u želji da ih zaštitim od razočaranja i sl. Moje kćerke povremeno izađu u kino, na sok, za izlazak u klubove nisu pokazivale interes. I ja sam se duboko u sebi nadala da vrijeme noćnih izlazaka, simpatija itd. dođe što kasnije.I sad, jedna kćer mi je prije dva tjedna rekla kako je upoznala dečka dvije godine starijeg od nje, da joj je pristupio na autobusnoj stanici i da bi s njim izašla na sok. Šok, znala sam da će se to dogoditi kad-tad, al opet.... Ostala sam bez teksta, rekla da moram prespavati (nisam uopće spavala), nastojala odvagnuti sve argumente, osobito uzeti u obzir da mi se povjerila (mogla je reći da ide s prijateljicom). Izašla je dva puta, sve u razumno vrijeme, ne prekasno. Pravila izlaženja nismo do kraja definirali, koliko puta mjesečno, do koliko sati i sl. nego sam nam dala probni rok da uopće vidimo u kojem smjeru će to ići, školske, kućne obveze i sl. Ona za sada nije ni mislila prečesto izlaziti (znam da to sad tako misli jer joj se dečko za početak sviđa, ali ako se zaljubi?), tu su i izdaci vezano za izlaske. Uglavnom, pitala me može li ići kod dečka doma, da bi gledali film, da bezveze ne sjede po kafićima. Sve u meni govori „ne“, u moje vrijeme dečku se išlo doma kad je bila već ozbiljna veza, jesam li uistinu staromodna i ispreplašena? Kako sebe „dovesti“ u red i razlučiti što je „pravo“, što je „krivo?“
Poštovana mama,
sigurna sam da nije lako bez ikakve podrške i potpore partnera odgajati dvoje djece. Imajući to na umu zaista mogu razumjeti Vašu potrebu da zaštitite djecu – sigurna sam da bi voljeli spriječiti sve loše što bi im se moglo dogoditi, svako razočaranje, svaku situaciju koja bi mogla dovesti do toga da budu tužne, nesretne.
Sami ste u pismu naveli da želite da Vaše kćeri budu samostalne, da steknu vlastita iskustva. Ja bi na to još dodala i da je zadaća roditelja da nauči dijete kako da se nosi s tugom, ljutnjom, s raznim situacijama koje u njima neće buditi ugodne emocije. Roditelj ne može niti je to njegova uloga da zaštiti dijete od svake potencijalno neugodne situacije – one će se odvijati kroz život i kada djeca odrastu i kao odrasli ljudi će se morati znati konstruktivno nositi sa svim nedaćama koje ih snađu. A kako će se znati s njima suočiti ako nikada nešto slično nisu doživjeli? Kako će znati koje mehanizme upotrijebiti ako ih nikada nisu koristili? Kako će biti samostalni ako im ta samostalnost i odgovornost nikada nisu omogućene?
Vaše kćeri više nisu malene djevojčice – one odrastaju i postaju mlade odrasle osobe. Izlasci, prve ljubavi... sve je to normalno i uskraćivanje njihove slobode radi vlastitih strahova je nešto što im na dugoročne staze može samo štetiti. Naravno da tu slobodu treba pratiti i odgovornost – nijedna krajnost nije dobra. Ali ako su Vaše kćeri odgovorne, poštuju dogovore – zašto im onda uskratiti slobodu? Zašto im ne dopustiti noćni izlazak? Prije svakog odgovora na pitanja koja si postavljate razmislite da li se Vaš odgovor bazira na strahu? Ako je u pozadini strah, tada se suočite s njim i vidite koliko možete pomaknuti svoje vlastite granice. Uvijek možete provjeriti i s drugim roditeljima kakva je njihova praksa po pitanju izlazaka, odlazaka doma kod dečka... Ako jako odskačete, onda nema dileme da granice ipak morate proširiti.
Ono što Vam još mogu preporučiti jest da se obratite stručnjaku (psihologu, psihoterapeutu) za podršku. Nitko Vam neće moći dati konkretne savjete i reći što da učinite ili ne učinite, ali će Vam pomoći da sami dođete do svojih odgovora. Sretno!