Razvedeni roditelji ne uče sina (10) samostalnosti i tretiraju ga kao da je još maleni

Poštovani! Molim Vaše stručno mišljenje na sljedeće: Dijete od deset godina, odličan je učenik, razvedenih roditelja visoko obrazovanih, živi s majkom.

shutterstock_1735801265.jpg

Otac djeteta zasnovao je novu bračnu zajednicu, sve obaveze ispunjava prema djetetu (alimentacija, godišnji odmori, redovno svaki drugi dan uzima dijete kao i svaki drugi vikend). Pored navedenih obaveza u svakom je momentu mobilan za dijete. Vikendom dječak spava s njim u istom krevetu, sve mu želje ispunjava, jednostavno kad je s djetetom drugi svijet zamre za njega. Dijete nikad samo do sada nije izašlo u dvorište, dadilja koja ga čuva dok je u majčinom stanu odvodi ga u školu, a ista je preko puta zgrade stanovanja, čak su ga djeca počela izazivati za takvu pratnju. Još uvjek ga otac oblači, veže pertle na cipelama, sklanja stvari koje je razbacao itd. Ako mu ko da primjedbu da takvo ponašanje nije dobro za dijete, on "poludi" sa izgovorom da je to njegovo dijete. Hvala! Nani Na

Poštovana,

prema Vašem pismu ne mogu razlučiti u kakvom ste Vi odnosu sa spomenutim dječakom, no pokušat ću Vam dati komentar na Vaše pismo.

Budući da je riječ o 10-godišnjaku, svakako je poželjno da dječak bude što samostalniji (to znači da sam veže svoje cipele, spava u vlastitom krevetu, da sam ide u školu ako je dovoljno sigurno s obzirom na promet). Kao što vjerojatno i sami znate, poticanje djeteta na samostalnost važan je dio djetetovog zdravog psihičkog razvoja. Tako se odvaja od roditelja, uči da može uspjeti samo, ako mu i bude teško, uz podršku roditelja, na greškama ima prilike naučiti kako i što može drugačije. Time mu se potiče samopouzdanje i pozitivna slika o sebi. Nadalje, uči da je osoba za sebe i da ne ovisi o roditeljima ni na koji način.

No isto tako, roditelji koji su se razveli, često postanu popustljiviji prema djeci čime ne potiču njihovu samostalnost. Čine to iz mnogo razloga, primjerice, vjerujući da će tako olakšati djetetu život, iz osjećaja krivnje itd. To su snažne emocije koje roditeljima nije uvijek lako uočiti, a niti prihvatiti. No svakako bi bilo dobro, radi odnosa između roditelja i djeteta, te radi djetetovog psihičkog razvoja, da roditelji to uoče i učine dobro za sebe i svoje dijete.

Budući da nije bilo Vašeg izravnog pitanja, dala sam Vam kratak odgovor. Nadam se da će Vam biti koristan i da će dječak imati koristi od toga.

Pozdrav,

Tatjana Gjurkovićdipl. psiholog, certificirani terapeut igromCentar Proventus