S obzirom na trenutno stanje još uvijek živimo u zajedničkom kućanstvu, kćer (13 god), bivša supruga i ja. Kada smo dogovorili da se sporazumno razvedemo, rekao sam bivšoj da o tome treba porazgovarati i s djetetom. No međutim, ona je smatrala da nju ne treba opterećivati s obzirom na to da ide u školu i da bi mogla popustiti u učenju. Od svih tih sudskih odluka koje mi daju pravo da neko vrijeme provedem s djetetom, ja sam provodio maksimalno tri do četiri sata mjesečno, računajući i vožnju u školu. Po nekoliko dana unaprijed rekao sam da bi htio biti s kćerkom na dva do tri sata ili subotu ili nedjelju, s tim da ću poštovati njene školske obaveze vikendom. Uglavnom se to negativno odrazilo na mene jer je ona u tom periodu učila ili čitala, a kad bi s tim završila, otišla bi se igrati kod sestrične (što odobravam) ili sa svojom mamom, bilo gdje. Smatram da je ovdje povrijeđeno moje pravo i da je bivša supruga trebala respektirati sudsku odluku i poticati dijete da ide sa mnom, a ne ga odvajati od mene. Prije pet mjeseci, proveo sam s kćerkom predivna tri dana gdje sam nakon što sam vidio da bivše supruge nema kod kuće (mislim da me o tome trebala obavijestiti prije svog puta, tako da i ja znam isplanirati vrijeme) rekao kćeri: "Ne zanima me gdje ti je mama, samo me zanima kad se vraća da si isplaniramo što želimo". Pao je dogovor oko kina, spremanja doručka, kuhanja ručka, pokazao sam joj i objasnio oznake na glačalu i na rublju što znače jer me tražila da joj izglačam hlače. 13.06.ujutro oko 6,30 nakon što je bivša supruga otišla na posao, kćer dolazi kod mene u sobu i pita me: "Kako je završila utakmica", na što joj odgovaram: "Tata još spava i ne zna gdje je." Ona odlazi iz moje sobe i nabija vratima, odlazi u svoju sobu i tamo također nabija vratima. Ustajem i odlazim k njoj i vidim da je u suzama i kažem joj da je nisam htio rasplakati, no da ne razumijem takvu njenu reakciju i da želim o tome razgovarati. Ona viče da izađem iz sobe i da će zvati mamu na što ja opet ponavljam da samo želim razgovarati o tome. No, nisam želio više dizati tenzije, pa je ona nazvala mamu koja me je verbalno napala da ja napadam dijete, da se što prije maknem iz stana te je pozvala svoju mamu da ona brzo dođe po svoju unuku ili našu kćer. Svoje dijete neizmjerno volim i ne bi mi palo na pamet napasti je ili vrijeđati svoje dijete. I kada je dobila u školi slabiju ocjenu, rekao sam joj: "I to je ocjena i znam da znaš za višu ocjenu pa ćeš se drugi puta malo još potruditi." Bez ikakve vike i nervoze nad djetetom jer ne želim da bude povrijeđena, nego da zna da u ocu ima i oslonac i podršku. Nekoliko dana nakon "događaja" pokucao sam joj na vrata od sobe i nakon kojih nekoliko minuta izašla je van i rekao sam da želim s njom razgovarati, na što je odgovorila: "Nemamo mi šta pričati." (to su inače riječi njene majke). Unatrag nekog vremena sam saznao od bivše da dijete ide kod psihologa i tražio sam od bivše supruge da bi i ja otišao do djetetove psihologice te da mi ona kaže kako da se ja odnosim i ponašam prema djetetu. Da li da je u ovim trenutcima pustim na miru ili što da već radim? Bivša supruga mi je rekla da je potpisala kod psihologa izjavu o tajnosti i da ja ne mogu imati kontakt s psihologom (tu opet dolazi do narušavanja mog prava da znam što se događa s djetetom). Kćeri sam slao preko mobitela ili poruke ili čestitke na koje mi nije odgovarala, a bivša supruga mi je rekla da kćer ne želi da joj šaljem ikakve poruke jer je poruke uznemiravaju. Spomenula mi je da će to sigurno još trajati šest mjeseci i da će se onda vidjeti želi li M. imati ikakve kontakte ili nikakve. Opet dolazimo do one da dijete treba poštivati roditelje, no mislim da puno toga ovisi o tome kako je dijete "upijalo" svijet oko sebe. Bio sam na razgovoru u CZSS i tamo mi je savjetovano da budem u kontaku s djetetom kako bi dijete vidjelo da sam ja tu, da sam prisutan i da mi je ona važna. Kad pogledam situaciju, važno mi je da imam kontakte, no isto tako mi je važno njezino psihičko stanje. Ne želim to sada forsirati niti bi želio imati kontakte na koje imam pravo, a protiv njene volje,a kamoli da to bude uz nadzor CZSS. Kako da postupim i što da radim? Možda je malo opširnije, no hvala Vam na vašem vremenu i odgovoru.
Poštovani tata,
čitajući Vaše pismo pojedinim dijelovima sam ostala zbunjena: onaj dio koji meni nije jasan jest da živite u zajedničkom kućanstvu sa suprugom i kćerkom, a da ste s kćerkom proveli maksimalno 3 do 4 sata mjesečno? Kada bivši supružnici žive odvojeno, dijete kod oba roditelja sigurno jedan dio vremena ne provodi isključivo u druženju s roditeljem: tu su i njihove obaveze za školu, izvannastavne aktivnosti, rođendani prijatelja, druženje s prijateljima itd... No unatoč tome to ne znači da dijete nema nikakav kontakt s tim roditeljem. Naravno da bi bilo poželjno da postoji vrijeme u danu kada se mogu posvetiti jedno drugome, igrati igre, prošetati i slično, no ono što se u realnosti događa jest da dijete nekada bude umorno pa ne želi, ako se nalazi u fazi puberteta tada će prednost uvijek imati društvo a ne mama/tata, itd... Što se točno događalo u tom periodu zaista nisam shvatila, no smatram da i vrijeme koje ste proveli živeći u istom kućanstvu s djetetom, vozeći je u školu i slično – sigurno nije bačeno vrijeme.
Ono što smatram iznimno lošim jest tajenje djetetu da ste Vi i supruga rastali – uvjerena sam dijete od 13 godina zna da nešto nije u redu i da se sigurno pita zašto roditelji nemaju normalnu komunikaciju, možda joj nije ni jasno zašto bi odjednom morala provoditi posebno vrijeme samo s tatom (ili samo s mamom) i slično. Njezine reakcije (lupanje vratima, bunt, ljutnja) mogu biti nusproizvod toga. Stručnjaci u CZSS su Vam kao roditeljima trebali reći da djetetu morate objasniti što se događa jer u suprotnom dijete može biti zbunjeno, povrijeđeno, može izgubiti povjerenje.
Moj savjet bi bio da ponovno zatražite razgovor u CZSS zajedno sa suprugom i pokušate se dogovoriti kao roditelji – Vi ne morate funkcionirati kao partneri i zato ste se razveli no kao roditelji je neophodno da se složite vezano uz zajedničku dobrobit za dijete. Vaša kćer ni u jednom trenutku ne bi trebala osjetiti netrpeljivost jednog roditelja prema drugom – to dovodi do konflikta lojalanosti prema roditeljima, uvjerenja da joj je roditeljska ljubav uvjetovana na način da će je jedan roditelj voljeti samo ako priča ružno o onom drugom i slično. U tom kontekstu dijete izrasta u nesigurnu mladu osobu, bez samopouzdanja i povjerenja u ljude. Vjerujem da to nije cilj ni Vama ni Vašoj supruzi.
Na kraju bi rezimirala slijedeće: budite uporni u tome da imate informacije o svom djetetu - psiholog Vam ne smije prenijeti što točno Vaše dijete govori na savjetovanju, ali Vi kao roditelj maloljetnog djeteta uvijek imate pravo zatražiti termin kod psihologa, pitati za savjet i tražiti generalnu povratnu informaciju. Vaše pravo je da u Centru izložite što se događa u obitelji, da zatražite pomoć i intervenciju u razgovoru sa suprugom, a sve u cilju dobrobiti djeteta. I u konačnici, pravo Vašeg djeteta je da ima i mamu i tatu, neovisno o tome jesu li oni u braku ili ne. Ali isto tako pravo je Vašeg djeteta da zna što se događa, a ne da mu se kriju informacije koje znatno mijenjaju njezin život.
Šaljem Vam podršku i želim puno sreće u rješavanju ove situacije.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener