Od prošle školske godine nam se tuži na svoju učiteljcu (u smislu da je nepravedna, da se na njega izderava, da jedva čeka da ga stavi u kaznu, dok je pred drugima puno blaža i za teže stvari koje naprave). Na početku smo preispitivali njegovo ponašanje, korili ga i za sitne stvari, no ove godine djeca iz njegovog razreda nam sama govore o odnosu učiteljice prema našem sinu.
Kad sam joj pokušala reći da nam se djete potužilo, njene riječi su bile da ga ona baš štiti i da ga ne stavlja tako često u kaznu. Pred nama jedno, s njim sasvim drugo... Najveći prigovor učiteljice je da zna upadati u riječ i da ponekad priča na satu. Naš sin nas moli da ništa ne govorimo učiteljici jer da će biti još gora prema njemu. Dijete odgajamo u povjerenju i razumijevanju. Ne učimo ga lažima i iskreni smo prema njemu. Za sebe smatram da sam dosljedna i stroga. Suprug je blaži, no podržava me u odgoju. Vidimo da nam je dijete nezadovoljno, utučeno, da bez volje ide u školu, a zatražilo je da ga prebacimo u dugu školu. Mi mu pokušavamo objasniti da selidba ne znači rješenje problema, da smo mi uvijek uz njega, a učiteljica je prolazna. No, nemamo uspjeha. Vidimo da mu je iz dana u dan sve teže te Vas molim za savjet kako mu pomoći.
Inače, u toj školi imamo od stučnog osoblja logopeda i pedagoga. Logopeda nikad nema, a pedagog je jako dobra prijateljica s našom učiteljicom pa od nje nemamo nikakve koristi. Zahvaljujemo Vam unaprijed. Zabrinuti roditelji
Draga mama,
Suosjećam s Vašom situacijom. Sigurno nije lako gledati dijete kako nevoljko odlazi u školu. Znam da je Vaša namjera pružiti mu podršku upućujući mu riječi da ste uvijek tu za njega, ali zamislite da ste u situaciji da imate šefa ili direktora na poslu koji Vas maltretira. Nepravedan je prema Vama. Koliko god se trudili, svaki rezultat Vašeg rada omalovažava, daje vam zadatke teže nego drugima, a drugima dozvoljava da napreduju brže nego vi, iako nisu sposobniji. Znate da svi imaju plaću veću od drugih. Jasno Vam je da se to neće promijeniti ma koliko se trudili, jer iz nekog razloga jednostavno mu niste simpatični i to nikada nećete biti.
I sad zamislite da se obratite za savjet nekom bliskom, na primjer svom mužu, prijateljici ili roditeljima. Bi li Vas zadovoljio odgovor „… gledaj, odlazak na drugi posao ne znači rješenje problema. Tvoj šef je od tebe stariji, kad-tad će u mirovinu, a ja sam uvijek uz tebe.“
Iskreno… sumnjam. Takav bi Vam se savjet činio nerealan i daleko od razumijevanja vaše stvarne situacije, boli zbog nepravde koju svakodnevno trpite.
Vaš je sin u sličnoj situaciji. Škola je za njega posao, učiteljica je šefica koja ima moć da ga na tom poslu učini nesretnim ako to želi.
Ono što mu vi kao roditelji možete pružiti jest pomoći mu da da otkaz i da prevlada tu situaciju bivajući tu za njega. Na taj ćete mu način dati i dozvolu da je ponekad u redu otići iz nezadovoljavajuće situacije.
Vaš sin očito ima povjerenja u vas kada vas je zamolio da mu u tome pomognete.
Ponekad je teško ocijeniti je li situacija toliko ozbiljna da zaista zahtijeva premještaj iz škole. No po ovome što ste opisali izgleda mi da svi uvjeti za to postoje – Vi sami primjećujete da je učiteljica nepravedna prema Vašem sinu, imate svjedoke – drugu djecu da je to tako, znate ili imate opravdano uvjerenje da kroz sustav ne možete utjecati na učiteljičino ponašanje.
Koji su Vam mehanizmi na raspolaganju za pomoć sinu? Ja vidim samo dva: Izravan, argumentiran, staložen i asertivan razgovor s učiteljicom i premještaj u drugi razred ili školu. Ako ste prvo već pokušali, preostaje Vam, kako mi se po opisanom čini, samo drugo rješenje.
Sretno,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener