Starija curica (blizanka) odvikla se gotovo bez problema prije godinu dana, imala je puno veselja i radovala se svakom "uspjehu" obavljanja nužde na kahlici ili kasnije školjci, pa je već od navršene dvije godine jako dobro svladavala naviku sjedenja na školjci prije spavanja, a kasnije se to odvijalo i na češće nužde tokom dana pa i noći i tako je kroz par mjeseci uspjelo. U toj njezinoj navici uključivali smo i njenog brata blizanca, ispočetka bez problema i odbijanja "pravio joj društvo" pokraj, na svojoj kahlici, no kako je ona to radila češće, on je odbijao. Kad je ona uspjela jednostavno i svaki put, on je odbio da uopće sjedne, a kamoli da se pomokri. Malo smo ga ostavili da ga ne opterećujemo s time kojih mjesec-dva jer smo vidjeli da ga i na sami spomen na to, reagira kao da ide u neku kaznu. Nudili smo mu igračke, sve što voli samo da sjedi barem. Uspjeli smo koji put, čak je sjedio i po 2 sata ali bez uspjeha. Pošto već zadržava mjehur i po 4-5 sati pratimo kad je vrijeme pa ga stavimo, ali to nimalo ne pomaže. Postaje nervozan, svadljiv i nema uspjeha. Sve dok ne stavimo pelenu i dok se ne opusti i odvrati pažnju onda to obavi. Zna i kad treba to učiniti i kad je vrijeme za veliku nuždu, ali ne želi ni da ga svučemo. Ostavili smo ga nekoliko puta bez pelene, par sati i kad se trebao popiškiti počeo je plakati, a pogotovo ako je shvatio da nema pelene i da mu curi po nogicama pa smo i to ukinuli. Nitko ga nije nikada kaznio i pokušavamo mu objašnjavati da svi moraju mokriti i presvučemo ga svaki put kad je mokar, da se ne bi osjećao još lošije što mu se to dogodilo ali ništa. No sada se u taj cijeli "proces"uključuje i mlađa kćerkica koja vidjevši svog brata ne želi privikavati na samo sjedenje, kako je to radila njena sestra kad je bila manja, samo viče "ne,ne" kao njen brat...Naravno, kad starija kčer ide u kupaonicu oba dvoje ju prate, čekaju i vesele se što je ona to obavila i pomažu joj oko trganja papira, puštanja vode, spremanje dječje daskice, pranja ruku.. ma sve, ali čim bi napravili igru "sljedeći za školjku", da svi sjednu po redu, oni pobjegnu, prvenstveno sin. Da li da promjenimo taktiku? Pričekamo neko vrijeme ili? Mama
Draga mama,
Budući da je pred svima vama ljeto, vjerujem da će se svojom inercijom stvari mnogo brže posložiti.
Pri tome, kao što ste i sami došli do zaključka, važno je da ih se ne sili. Pokušajte sljedeće...
Možda biste ih mogli zezat i igrati se pa umjesto „tko će sljedeći“, reći nešto poput „sigurna sam da niti ___ (sin), niti ____ (kćer) neće sljedeći na kahlicu, ali ja znam tko hoće!“ I onda uzmite medu i neka medo ide na wc. Neka medo bude samom sebi važan što ide na wc, neka obavi svoju nuždu,“ pusti sam vodu“, „opere ruke“ pri čemu vi proizvodite zvukove spuštanja vode i neka onda jednako važno ode se igrati bez komentara i priče sa drugima – tako uostalom i mi odrasli radimo.
Idući dan uzmite još neku lutkicu i stavite tu lutkicu na kahlicu – ima onih zgodnih igrački kahlica za kupiti pa se to može koristiti za lutke. Jako je važno da pri svemu tome Vaš glas bude zaigran, bez imalo kritike ili očekivanja što će oni učiniti. Idući dan ponovite stvar i promatrajte kako će Vaši klinci reagirati. Možda će oni htjeti uzeti medu da on ide na wc. Možete im ga dati, neka se oni poigraju sa njim.
Na kraju, Vi kao medo (promijenite i glas dok glumite medu) recite im kratko „I ti ____ (ime sina) možeš biti važan kao i ja i ići na kahlicu kao i ja“ i to je to. Jednostavno neka se medo krene nešto drugo igrati, razgovarati o nekoj drugoj temi ili nešto slično. Nemojte da medo postane medij pomoću kojeg ćete razgovarati o kahlici (jer o tome se nema zapravo što razgovarati), već da on bude netko tko će pokazati klincima kako se može biti važan dok se to obavlja (to je sve nešto slično identifikaciji sa sestrom, no možda će im biti lakše identificirati se sa medom koji nije živo biće nego sa sestrom s kojom sigurno ulazi u konfliktne situacije, može osjećati ljubomoru i sl.).
Budući da ste pokušali nagraditi sina zbog obavljene nužde te ste cijelom procesu posvetili dosta pažnje, tada on može zaključiti da je to nešto veoma važno vama (roditeljima) te na taj način može pokušavati privući pažnju (ako nekim drugim metodama ne uspijeva). Privikavanje na kahlicu treba doći kao prirodna i normalna stvar koja ne zahtjeva nagradu već je, uvjetno rečeno, nagrada sama za sebe.
Sretno, Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus