Muža nisam nikako uspjela odvojiti od njegove majke te i dandanas živimo u zajedničkom kućanstvu (isti ulaz s dva kata). Moj muž je emocionalno nezreo jer nije samostalan i ne može svoju obitelj voditi na način kako bi trebao svaki normalan čovjek. Jako je vezan za svoju majku i praktički je sluša u svemu.
Osjećam se povrijeđenom, nemoćnom i nesposobnom urediti svoj život i postati sretnom. Mogu li se nadati i očekivati da nakon toliko godina zajedničkog života sredimo svoj život i živimo samostalno? Razmišljala sam i o odlasku, ali nemam srca to učiniti svome djetetu. Što da radim? Pomozite mi. Unaprijed zahvalna.
Draga čitateljice,
žao mi je što se osjećate povrijeđeno, nemoćno, nesretno situacijom u kojoj se nalazite. Potpuno je razumljivo da Vas zajedničko kućanstvo sa suprugovom majkom i njegova nesamostalnost smetaju.
Na Vaše pitanje možete li se nadati i očekivati da nakon 20 godina zajedničkog života sredite svoj život i živite samostalno odgovorit ću Vam pitanjem – kako to da se to nije dogodilo do sada? Je li itko postavljao pitanje za tom promjenom? Želi li uopće Vaš suprug išta mijenjati, odnosno poklapaju li se Vaše i suprugove želje? 20 godina je jako dug period i da u tom periodu postoji čovjekova želja ali i inicijativa s konkretnim koracima za promjenom, do nje bi gotovo sigurno došlo. No, ako te želje ni inicijative nema tada ni idućih 50 godina neće biti dovoljno da se nešto promijeni. Iz pisma nisam saznala jeste li uopće razgovarali sa suprugom i rekli mu što želite i što Vam je važno. Nekada nama bliski ljudi ni ne znaju što nam je na umu ako im to ne kažemo. Prvi korak – ukoliko ga već niste učinili – može biti iskren razgovor sa suprugom i jasno izražavanje Vaših potreba, želja i osjećaja.
Hoće li se suprug složiti s Vama i odlučiti da zajedno krenete u promjenu ili da nađete neki kompromis – zaista ne znam. Odgovor na to pitanje ima samo on i dalje je na Vama da vidite što ćete s tim odgovorom kakav god on bio. Odluka će dalje biti na Vama. Znam da nije lako, no uvijek postoji i opcija bračnog savjetovanja ukoliko naravno suprug na isto pristane.
Nadalje, ono što bi Vam još željela reći jest da su sva istraživanja pokazala da su zadovoljnija djeca sretno rastavljenih roditelja (pod time mislim da dijete viđa oba roditelja, da ima njihovu ljubav i podršku bez ucjena i uvjetovanja ovisno o odnosno s drugim roditeljem), nego djeca roditelja koji žive u nesretnom braku. Mi smo svojoj djeci model – biste li željeli da Vaše dijete jednog dana održava brak u kojemu nije sretno samo zato jer smatra da to tako treba, jer je takvu poruku dobilo od roditelja? Ili bi više voljeli da Vam dijete bude sretno, pa makar i rastavljeno? Vjerujem da svaki roditelj želi sreću svom djetetu a mi smo dobar model da im pokažemo kako preuzeti odgovornost za svoj život i biti sretan. Šaljem Vam podršku.