Obraća nam se s ružnim riječima, mene tuče, ima loše društvo, izlazi kasno van. Ne mogu to više trpiti. Samohrani sam roditelj, ona nema oca. Mene ne prihvaća, već me mrzi, a sve radim za nju. Molim Vas, pomozite mi!
Poštovana čitateljice,
prije svega žao mi je što imate problema s kćerkom. Biti roditelj nije lako, a posebno je teško biti samohrani roditelj. Nekada iz najbolje namjere i želje da naše dijete ne bude u životu uskraćeno dozvoljavamo stvari koje zapravo ne bi trebali. Prelabave ili nepostavljene granice mogu rezultirati problematičnim ponašanjem djeteta u višoj dobi.
Nedovoljno jasne granice umanjuju djelotvornost obiteljske zajednice, onemogućuju ovladavanje problemima i kod djece potiču razvoj raznih patoloških stanja i ponašanja. S druge strane, prečvrste granice pak otežavaju komunikaciju među članovima koji mogu biti samostalni, ali i distancirani, pa se pojedini član obitelji s poteškoćom kada se ona javi mora nositi sam. Ono što je izuzetno bitno kod postavljanja granice jest učenje djeteta da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica te da je na njemu da preuzme odgovornost za te posljedice. Važno je da zna da uz sve veća prava koja traži (posebice u adolescenciji) idu i sve veće odgovornosti, te pri tome roditelj ne smije preuzimati odgovornost za njegovo ponašanje u kritičnim trenucima.
Moja procjena je da Vaša kćer zapravo nema postavljene granice. Poanta roditelja nije da sve daje i radi za dijete već da je taj odnos uzajaman i da se dijete uči ispravnim obrascima ponašanja. To ne možete ako ne postoje posljedice ili sankcije za ponašanja koja nisu ok. U tom kontekstu, smatram da je bitno da kćerki jasno kažete da nije ok da s Vama razgovara na uvredljiv način i da joj jasno date do znanja koja će biti posljedica ukoliko tako nastavi. A potom se svojih riječi trebate i pridržavati. U toj situaciji dosljednost je najvažnija.
Što se tiče njezinog odnosa spram škole, izlazaka – i tu bi bilo dobro da odgovornost prebacite na nju i uvedete posljedice. Tijek školovanja je u njezinim rukama i samo ona odlučuje kakva će joj budućnost biti. Ako uslijed izostanaka/negativnih ocjena odluči primjerice ne završiti srednju školu, Vi joj možete reći kakve su moguće posljedice života bez srednje škole – niža plaća nedovoljna za preživljavanje, lošiji poslovi i slično. No, kako svako ponašanje nosi posljedice, tako i ona može izabrati ovu posljedicu. Ona se ne školuje radi Vas, već radi sebe. Možete joj reći da je Vaša zakonska obaveza uzdržavati je do punoljetnosti i da ukoliko se odluči prekinuti ili ne završiti školovanje da ćete joj osigurati osnovne uvjete (stan i hranu) do punoljetnosti i pomoći u nalaženju posla – no da svakako nećete podržavati njezinu neodgovornost i nerad. Također bi bilo dobro da izostane džeparac i sve druge pogodnosti koje ima kao posljedice koje su uslijedile nakon ovakvog ponašanja.
Razmislite na koji još način možete postaviti granice a da se onda toga zaista pridržavate.
Hoće li se ponašanje Vaše kćerke promijeniti ili ne – velikim dijelom ovisi o njoj i na taj dio nemate utjecaja. Ali, možete biti sigurni da se ponašanje neće promijeniti ako i dalje nastavite činiti isto, pružati joj sve, a bez postavljanja granica i učenja o posljedicama. Vašoj kćerki je za život neophodno znanje da svako ponašanje nosi posljedice – da je udarila nekoga tko joj nije obitelj – možda profesoricu u školi - što bi se dogodilo? Ne bi li profesorica možda pozvala policiju? Ne bi li je to onda naučilo da dva puta razmisli prije nego li će nasrnuti na nekoga? Da jednog dana vrijeđa primjerice svog poslodavca – ne bi li je to dovelo do otkaza? A onda i do ugrožene egzistencije? Ne bi li tada i iz toga nešto naučila?
Poanta jest da dok god Vi tolerirate njezino ponašanje, ona će ga manifestirati jer može – jer nema posljedica. Čim shvati da iza svakog ponašanja slijede posljedice (kako one loše tako i one dobre), stvara se dobar teren da se njegovo ponašanje promjeni. Sretno!