Osjećam da moje dijete nešto muči, a ono o tome ne želi pričati. Što da radim?

Poštovana, imam problem sa sinom koji ima pet, a uskoro puni šest godina.

shutterstock_1735801265.jpg

Nisam sigurna kada se točno dogodila promjena u njegovom ponašanju, ali mislim da je ona nastupila prije dvije dvije godine kada je dobio sestru. Pokazivao je znake ljubomore, pokazuje ih još uvijek. Trudila sam se objasniti mu da nema razloga za tim i dalje mu to govorim zato što često pokazuje nezadovoljstvo. Čim se netko s njom igra, odmah traži da se netko igra s njim, to radi baš impluzivno i istoga trenutka čim to primijeti. Živimo u inozemstvu i kad je krenuo u vrtić, imao je probleme s prihvaćanjem druge djece zato što nije znao jezik. Sad ima puno prijatelja i do jučer je volio ići, ljutio bih se kad ne bi išao. Međutim, ove godine dijete ne može cijeli tjedan jesti u školskoj kuhinji. Hrani se samo dva dana u tjednu, a ostale dane ja dolazim po njega kako bi ručao doma i onda ga vraćam. U početku mu je to smetalo, htio je ostajati i ručati s prijateljima, međutim, na to nismo imali prava zato što ja ne radim i takva je politika škole. Nekoliko puta se znalo dogoditi da ga učiteljica pošalje u kantinu, pa ja odem po njega. U početku mu to nije bio problem, obukao bi se i otišao samnom kući. Zadnja dva puta kad sam ga tamo pokupila, plakao je i postao nesiguran kad ide u kuhinju, a kad ne ide, svaki put me pita po nekoliko puta. Postao je plačljiv, ljut, često plane, pokazuje bijes, nezadovoljstvo. Ne spava mirno, rano se budi, prije je spavao duže, nekad navečer ne može zaspati, a ujutro jedva čeka da ustane. Kad odem u pola 8 u sobu, on je već budan i čeka me da dođe jer ne želi sam otići u dnevnu sobu. Kad dođe kod mene, probudi me da idemo dolje zajedno. Dnevna soba je na donjem katu, a sobe su na katu. Ne znam gdje je problem? Često je nervozan i govori: “to nije fer, ti nisi fer.” Jutros, čak prvi put nije htio ići u školu, plakao je i htio se vratiti kući. Na putu do škole nekoliko me je puta pitao hoće li ručati u školi. To me pitao i jučer prije spavanja, ispred škole tri puta za redom. Na kraju me zamolio da se vrati kući jer ne želi ići u školu. Nisam mu dopustila da se vrati kući zato što ne znam kako ispravno postupiti. Želim da zna da mi uvijek može vjerovati i da se može osloniti na mene. Ovdje je škola obavezna od treće godine, nije strašno ako koji put izostane, ali svaki put moram to opravdati. Sljedeće godine kreće prava škola i on mora shvatiti da je škola obavezna, da se u nju mora ići, a ako ima neki problem neka kaže koji je pa da to riješimo. Problem je što mi on ništa ne govori. Pitam ga u čemu je problem, želim s njim razgovarati, ali on je zatvoren. Prije, kad se razbolio ili kad mu je bilo muka, znao mi je to reći, sad ni to ne želi. Tek nakon puno razgovara s njim, tek onda progovori. Možda mi ne zna objasniti kako se osjeća i zašto se tako osjeća. Vidim po njegovu ponašanju da ga nešto muči, plačljiv je i nervozan. Osjećam da postoji neki problem. Jutros sam stekla dojam kao da ga je strah odlaska u školu, ali nije mi rekao zašto. Ispričavam se zbog podužeg posta, nisam htjela ništa izostaviti. Nikakav drugi i veći problem u obitelji nemamo. Normalna smo obitelj, bez trzavica. U široj obitelji ne postoje narušeni odnosi ili neki gubitak, nije mu se promijenila dnevna rutina osim što sada u školi ruča samo dvaput tjedno. Unaprijed hvala na odgovoru.

Draga mama,

izgleda da je Vašem dječaku kako bi se mogao opustiti i dobro osjećati bitno znati što može očekivati da će se dogoditi u danu, tj. školi. Drugim riječima treba mu više vremena da se prilagodi na promjene. Kako ste i naveli u svojem pismu dječak Vas je znao i po nekoliko puta pitati hoće li ručati u školi. To nije čudno kod djece njegove dobi jer još nemaju razvijen osjećaj za vrijeme. Kategorije kao što su prošlost, sadašnjost i budućnost su im teže za razumjeti. Vi možete pomoći Vašem dječaku da se opusti tako da mu unaprijed opišete kako će mu izgledati dan i što može očekivati. Ako je ručak uvijek u isto vrijeme možete mu objasniti da ćete doći po njega kada na satu bude npr. 12:00. Tada je bitno da budete točni kada dolazite po njega. Također, možete zamoliti i učiteljicu da prate kojim danima Vaš dječak ide doma na ručak, a kojima ostaje u školi te da mu i ona to ponovi tijekom dana kako bi ga podsjetila i tako mu pomogla da smanji napetost.

Što se tiče ljubomore, bilo bi dobro da osigurate vrijeme u danu posebno za jedno i za drugo dijete kako bi im u tom vremenu mogli posvetiti nepodijeljenu pažnju. To ne mora biti dugo, može biti i 15 minuta ali tijekom toga vremena nužno je drugom djetetu i ostalima jasno postaviti granicu da je sada vrijeme samo za vas dvoje i da ćete malo kasnije moći vidjeti što drugi trebaju od Vas. U početku će možda Vašem dječaku biti teško prihvatiti da mora pričekati, no bitno je da budete čvrsti i dosljedni u provođenju vremena samo s jednim djetetom. Kada dječak bude pokazivao nezadovoljstvo ili ljubomoru zato što se Vi sada igrate sa sekom bitno je da mu izgovorite njegove osjećaje, npr. „Vidim da bi sada htio da se igram i s tobom“ ili „Teško ti je kada vidiš da se ja igram sa sekom“. Nakon toga slijedi postavljanje granice, npr. „No, sada se igramo seka i ja same...“ i onda mu ponudite alternativu kako bi lakše prihvatio granicu, npr. „...možeš pogledati crtani film dok se mi završimo igrati ili možeš pripremiti autiće s kojima se želiš igrati.“ Cilj je da Vaš dječak s vremenom razvija svoje kapacitete za samoregulaciju kako bi mogao podnijeti frustraciju koja se javlja uz osjećaj ljubomore. Dodatno o ljubomori možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/djeca-2/predskolci/djecja-ljubomora-ili-kako-stati-na-kraj-svadama-medu-bracom-i-sestrama/.

U pismu ste još naveli da Vas brine što ponekad primijetite da je nervozan, no kada ga pitate zašto je nervozan Vaš dječak Vam ne zna reći zbog čega se tako osjeća niti kako se točno osjeća. To je sasvim normalno jer je Vaš dječak još malen i tek uči prepoznati osjećaje koje doživljava kao i reakcije koje mu se onda javljaju u tijelu. Često se može dogoditi da neće niti biti svjestan zbog čega je točno uznemiren ili zbog čega se osjeća na neki drugi način i tu mu možete pomoći također verbalizacijom onoga što primijetite da mu se događa. Mi odrasli imamo puno više iskustva s osjećajima i reakcijama koje nam se događaju u tijelu pa ih lakše možemo prepoznati i povezati, npr. kad se uplašimo nečega možemo osjećati kako nam ruke drhte ili da nam se puls ubrza. Pa tako ako vidite da je Vaš dječak nervozan možete izgovoriti npr. „djeluješ mi nemirno“ ili „izgledaš mi kao da te nešto muči“, i na tome stanete. Djeca najčešće nakon što im tako „pomognete“ da se izgovori što oni osjećaju sami kažu što se dogodilo. Ako i ne kaže što se dogodilo i to je OK. Vaša verbalizacija onoga kako se on osjeća ili što on misli i doživljava „šalje“ njemu poruku da ste tu za njega, da ga vidite i razumijete. Također, možete nakon toga nadodati da ste tu za njega ako Vas bude trebao. Iako ste trenutno primijetili da su se pojavile neke promjene u ponašanju kod Vašeg dječaka vjerujem kako ćete uz Vašu brižnost pružiti dječaku osjećaj sigurnosti i biti tu za njega kada Vas bude trebao. Ako ćete imati dodatna pitanja slobodno nam se javite.

Sretno!