Kratko smo bili u vezi iz koje sam izašla prije nego sam saznala za trudnoću (a izašla bi bez obzira na nju), jer sam bila nezadovoljna našim odnosom i nisam više željela vezu sa njim kao partnerom (bio je posesivan, uvijek prisutan, vrijeđao se kada bih otišla sa prijateljicama na kavu, radio scene, a čak me počeo i zaključavati u stan (!!)). Kada sam saznala da sam trudna i kada sam mu rekla vijest ispostavilo se da on laže o svemu vezano na svoj život, život svoje obitelji (roditelja, rodbine, braće, imovinskog statusa), o svom poslu i da ne nabrajam dalje. Naime, to mi je priznala njegova vlastita majka nakon što sam joj ja sama izrazila sumnju u istinitost njegovih brojnih tvrdnji o poslu, prošlosti i ostalo... Da skratim, prekinula sam kontakt sa njim, nije me puštao na miru, počeo je prijetiti, slijediti me, pozivi i poruke su neprestano stizali i unatoč mojim molbama da me pusti na miru i da ćemo razgovarati kad se situacija primiri nije odustao od zastrašivanja. Bila sam već u visokom stupnju trudnoće kada sam odlučila da mu neću dozvoliti da me ičim ucjenjuje i da se igra mojim živcima a kamoli ne preko djeteta kada se rodi. Odlučila sam dakle ne ga navesti kao oca djeteta (nisam mu željela dozvoliti da moram trčati za njim kako bi imala oba potpisa roditelja prilikom upisa dijeteta u vrtić, prilikom izdavanja dokumenata, odlaska na izlet, niti da on uzima dijete kad se njemu prohtje i odvodi ga u okruženje u kojem on sam živi i koje je neuredno i neprimjereno za zdrav rast), a ukoliko će njegova briga i namjera da brine za svoje dijete postojati i ukoliko postoje on će se brinuti (sudjelovati u njegovim emocionalnim i materijalnim potrebama) za dijete bez obzira da li je naveden kao otac ili ne. Promjenila sam brojeve telefona i od tada je prestalo njegovo maltretiranje a sve do današnjeg dana nije stupio u kontakt. Nekoliko dana nakon rođenja došao je u bolnicu i tražio sestru da mu donesu vidjeti dijete no ja to nisam dozvolila jer smatram da dijete nije ogledni primjerak koji se na taj način pokazuje. Sad je moje dijete staro 7 mjeseci i ne prođe dan da ne preispitujem svoju odluku, da ne razmišljam o tome kako ću tom malom, prekrasnom stvorenju objasniti ovu situaciju, ne prođe dan da ne požalim jer sam ga upoznala a opet zahvaljujem Bogu jer imam svojeg malenog anđela. Znam da bih opet ponovila isto u odluci koju sam donjela glede njega jer ne želim da moje dijete odrasta u bolesnoj, neurednoj i nezdravoj okolini koja ga okružuje (roditelji, braća i on nigdje ne rade, otac alkoholičar, on sam na dobrom putu da to postane, nikakve radne navike, neurednost...), ali mi je
nevjerojatno da u ovih 7 mjeseci ni jednom nije ni pokušao doći do nas, ja bih okrenula nebo i zemlju da dođem do svog dijeteta i da budem dio njegovog života, ali ne kroz bolničko staklo nego da sudjelujem u njegovom životu. Bojim se da ne budem ja krivac u dijetetovim očima jednoga dana, bojim se da moj anđelak ne trpi jednoga dana jer nema uloge oca u svom životu, ne znam da li ja mogu zadovoljiti potrebe i mame i oca u njenom životu (iako imam divnu obitelj koja me podupire i koja je uz nas i isto takve prijatelje koji nam puno pomažu), bojim se da ću morati stupiti u kontakt s njim a on ne zavređuje ni da ona pita za njega... Ne mogu ni ispisati sve strahove od nepoznatog koje je ispred mene i zato Vas molim za komentar, mišljenje, šta mogu ja kao njena mama napraviti? Da li sam ja odgovorna ako on ne dolazi (znam da je to njegova volja ali zašto mene muči osjećaj krivnje)? Da li da se ja koncentriram na naš život a on ako se pojavi OK, a ako ne opet OK? Molim Vas za pomoć. Hvala najljepša. Mama.
Draga mama, Normalno je da kao roditelj osjećate veliku odgovornost i brigu za svoju djevojčicu. Iako biste to voljeli, činjenica jest da ne možete (niti to trebate) svojoj kćerki biti i otac i majka. Pravo svakog djeteta jest da zna tko su njegovi roditelji, te bi unatoč svemu bilo dobro kada kada bi vaše dijete znalo oca i imalo kontakt s njim.
Olakotna okolnost u cijeloj situaciji je to što vaša kćerkica ima tek 7 mjeseci te još uvijek nije kasno da uspostavi kontakt sa svojim tatom.
Svi se mi razlikujemo u mnogo različitih osobina, a jedna od njih je i to koliko pokretačke snage posjedujemo. Gotovo u svakoj obitelji obično jedan član preuzima ulogu inicijatora i biva pokretačka snaga obitelji (što se ne mijenja s razvodom supružnika). Iako otac do sada, izuzev situacije u rodilištu, nije inicirao susret s kćerkom, imajte na umu da su djetetu potrebna oba roditelja (bez obzira na njegovu/njenu dob). Kako dijete raste tako će imati sve više i više pitanja vezano uz oca, a vaš zadatak je da pred djetetom ne govorite ružno o ocu (neovisno o tome što ćete odlučiti vezano uz njihove kontakte). Naime, dijete sebe vidi kao odraz oba roditelja pa ako o odsutnom roditelju govorite pozitivno, dijete će biti zadovoljno i tako više cijeniti sebe. S druge strane, ako o odsutnom roditelju govorite negativno, dijete će se loše osjećati i biti posramljeno.
Uzimajući u obzir loše iskustvo koje ste prošli s bivšim partnerom te njegov način života i osobine, smatram da je želja (a u konačnici i pravo) svakog djeteta da zna tko su mu roditelji te da su mu kontakti s tim istim roditeljima i omogućeni (ukoliko nisu štetni za dijete i direktno ga ugrožavaju). Kako bude odrastala i vašoj djevojčici će samoj neke stvari postati jasnije i sama će ih dokučiti.
Kroz neko vrijeme će moći samostalno donijeti odluku o tome kakav odnos želi imati sa svojim ocem, odnosno želi li ga uopće. Vaše dijete crpi snagu i hrani svoje samopoštovanje iz vašeg dobrog i čvrstog međusobnog odnosa (to je ono što je najvažnije), a kontakti s ocem su joj potrebni kao nadopuna svega što već ima u odnosu s vama.
Iako cijela ova situacija od vas zahtijeva puno davanja, vjerujem da će vas umiriti činjenica da ćete jednoga dana, kada pogledate unatrag, moći čiste savjesti reći da ste za svoje dijete učinili sve što ste mogli.
Kristina Bačkonja, dipl. psihologCentar Proventus