Od kad se moj tata razbolio, ne mogu spavati sama u svojoj sobi

Dobar dan, ja sam Anđela i imam 12 godina. Imam strah da spavam sama u svojoj sobi. Kad sam bila mala, spavala sam sama u sobi, a onda se moj tata razbolio i kad je izašao iz bolnice, počela sam spavati s njim u krevetu i od tada ne mogu sama spavati. A mama me tjera da odem u svoju sobu i spavam, a ja ne mogu i onda ostanem budna cijelu noć. Molim vas možete mi pomoći?

Draga Anđela,

hvala ti na tvom upitu. Ovo što si opisala zaista zvuči kao neugodna situacija. Svjesna si svog straha i on te toliko okupira da, kada pokušaš zaspati, drži te napetom i budnom cijelu noć. Vjerujem da je to zaista iscrpljujuće i zato je odlično što razmišljaš o tome kako se ova situacija može riješiti.

Prvo ću opisati nešto vezano za strah, a onda ti dati neke smjernice. Nekada, kada bolje razumijemo što se događa može nam biti barem malo lakše i na „to“ što nam se događa možemo gledati na drugačiji način, a onda si i lakše pomoći.

Da bi se osjećali dobro, svima nam je važan osjećaj sigurnosti. To je ono stanje kada imamo osjećaj da imamo neku kontrolu ili neku predvidivost vezano uz događanja u svom životu ili o situacijama oko nas. Navela si kako si počela spavati u krevetu s tatom nakon što se tata razbolio i vratio iz bolnice. To nije neobično jer kada se dogodi situacija bolesti roditelja, normalno je da se javi zabrinutost, strah i određena neizvjesnost vezano uz to kako će sve dalje izgledati… Koliko će trajati bolest, kako će izgledati liječenje, kada će se tata vratiti i kada će se vaša obiteljska svakodnevica vratiti u neku rutinu. Tako da je potpuno normalno da ti je tada trebao dodatan osjećaj sigurnosti i blizine roditelja. To posebno dolazi do izražaja navečer, kada se druge misli nekako smiruju i više se usmjeravamo na ono u nama (osjećaj napetosti ili opuštenosti, mira ili straha).

Vjerujem da je sada teško ponovno promijeniti naviku i početi spavati u svojoj sobi, nešto dalje od roditelja. Jer izgleda da se tamo i dalje ne osjećaš dovoljno sigurno. Super je što si ovdje zatražila pomoć, a ono što bi bilo važno je da zatražiš i pomoć roditelja. I to doslovno tako, da ti pomognu da se opet navikneš spavati sama u svojoj sobi. Možeš im iskreno reći da ti je to sada teško i da ti treba njihova pomoć. Što misliš kako će reagirati na to? Razgovaraj s oba roditelja ili s onim roditeljem s kojim ti je lakše osjećati se opušteno i iskreno. Nešto što bi moglo olakšati je da napravite zajednički plan vezan uz tvoje postepeno navikavanje da spavaš u svojoj sobi. Npr. da kada legneš u svojoj sobi u krevet, da netko od roditelja bude s tobom u sobi dok ne zaspiš. Ako se probudiš po noći da se netko od njih vrati s tobom u tvoju sobu i pričeka da zaspiš. To bi bio prvi korak i važno je da traje neko vrijeme (zajednički dogovorite koliko). Zatim možeš vidjeti i s roditeljima prokomentirati što bi bio sljedeći prihvatljivi korak (da budu otvorena vrata sobe, upaljeno svjetlo…).

Najteže je kada osjetimo da nas se ne razumije jer tada se uz osjećaj straha javlja i osjećaj srama ili možda osjećaj da ćemo nekoga razočarati. Važno je da znaš da nisi kriva što osjećaš strah i baš zato je važno da dobiješ pomoć odraslih u tome da se osjetiš dovoljno sigurnom, a onda i dovoljno opuštenom navečer da bi mogla zaspati u svom krevetu.
Dodatno, možeš razmisliti, uz roditelje, ima li još netko u tvojoj okolini tko bi te mogao saslušati. Ako ćeš trebati dodatne smjernice ili podršku slobodno se javi.

Sretno!

TEA KNEŽEVIĆ

mag. psih. i certificirani terapeut igrom
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori