Nisam sigurna mogu li živjeti i “preživjeti” u suprugovoj obiteljskoj kući

Poštovani, u braku smo 3 i pol godine. Odmah poslije svadbe smo iznajmili stan i živimo kao podstanari. Moj suprug je imao još dva brata, jedan je trebao ostati u obiteljskoj kući, drugom su sagradili kuću, a mi smo morali stvoriti nešto svoje. U posljednje vrijeme planirali smo započeti s gradnjom vlastite kuće. Moj muž je želio da kuća bude na imanju njegovih roditelja koje se nalazi u jednom prigradskom naselju. Ja nisam bila za to jer je škola daleko, za grad treba prijevoz, nemam tamo nikog svog. Prije nekoliko dana je poginuo mlađi šogor (ovaj kome je trebala ostati obiteljska kuća) i muž inzistira da mi sad pređemo u tu kuću, znaži živimo u klasičnoj zajednici. Ja zaista nisam spremna za to. Međutim, ako odbijem, mislim da ću ih sve povrijediti, a ako pristanem na selidbu znam da ću se “ugušiti” za cijeli život i da ću sebe izgubiti. Imam kćerkicu od 2 godine i 2 mjeseca i trenutno sam u 4. mjesecu trudnoće.

Poštovana čitateljice,

vjerujem da Vam ova odluka nije nimalo laka posebno zbog svih trenutnih okolnosti. Konkretan odgovor što da učinite Vam ne smijem dati, no mogu Vam pomoći da sami sa sobom raščistite koja odluka je najbolja za Vas.

Koliko sam iz Vašeg pisma shvatila, ni u prijašnjim okolnostima Vi niste bili spremni živjeti na imanju suprugovih roditelja (zbog udaljenosti, škole itd.), a kamoli u klasičnoj zajednici. Sada postoji opcija ne samo imanja već klasične zajednice. Obiteljske okolnosti se jesu promijenile, no one najviše utječu na roditelje Vašeg supruga. Vjerujem da je njegovim roditeljima zaista teško i da je gubitak djeteta nešto najstrašnije što roditelj može doživjeti. No za taj gubitak niste krivi Vi. Situacija se jednim djelom sigurno mijenja i za Vas, no ta promjena može ići toliko daleko koliko joj Vi dopustite. Otići živjeti kod njegovih roditelja iz sažaljenja, krivnje (koju, ponavljam, zaista ne biste trebali osjećati), straha da nekoga ne povrijedite – vjerojatno nije odluka koju biste donijeli da sve to ne osjećate. Moje pitanje Vama jest želite li da se Vaš život bazira na velikoj odluci donešenoj iz straha da nekoga ne povrijedite?

S druge strane, ako u Vama ima imalo vjere da preseljenje može biti dobro za Vas, djecu i supruga, ako vjerujete da je moguće naći kompromis u takvoj zajednici, i ta vjera može biti dio odluke. No ukoliko te vjere uopće nema ili je prisutna u tragovima, imajte na umu da kada ulazimo u nešto u što ne vjerujemo, postoji velika vjerojatnost da stvari neće biti dobre po nas.

Svakako bi Vam savjetovala da o svemu porazgovarate sa suprugom. Da mu kažete kako se osjećate, koliko Vam je teško, da ne želite povrijediti ni njega ni njegove roditelje no da tako važnu odluku ne želite donositi na temelju straha da nekoga ne povrijedite. Recite mu što je Vama važno, što želite za Vašu obitelj (vas uskoro četvero) i do koje granice ste spremni na kompromise. I gdje podvlačite liniju.

Imajte na umu da je za sreću djece najvažnije da su roditelji zadovoljni i složni, a ne njihovi djed i baka. Djeca najviše emocija upijaju od roditelja i ukoliko su roditelji nezadovoljni, ljuti, nesretni, sve se to odražava na djeci. Stoga, misleći na vlastitu sreću zapravo mislite i na sreću svoje djece.

Šaljem Vam puno podrške.

KRISTINA BAČKONJA

dipl. psiholog, NLP trener
Centar Budi svoj

Pitajte me Moji odgovori