Razvela sam se prije godinu i pol dana, jednostavno više nismo funkcionirali kao par. Bili smo zadnje tri godine kao dva cimera, nestalo je ljubavi, strasti, svega. Pokušavala sam to vratiti, ali on se nije trudio i jednostavno nisam više imala snage i u meni se sve ugasilo. Zadnja tri mjeseca dok smo još bili u tom nekom "braku", pojavio se netko u mom životu tko mi je pokazao pravu ljubav, pažnju i sve što nisam imala u braku zadnje 3 godine. On je momak koji je mlađi od mene 11 godina. U početku je to bila samo neka afera, ali poslije 6 mjeseci rodila se velika ljubav. Nismo mogli više zamisliti da budemo jedno bez drugog. Ali ja sam bila još u braku i nisam znala kako da sve to prekinem, najviše zbog djeteta - iako je i dijete osjećalo da tu nešto ne "štima". Trpjela sam, čekala da vrijeme učini svoje. Bila sam nesretna u duši, patila sam za ovim drugim. Mužu sam sve rekla - kako je zapostavio mene i dijete i da mi da vremena. Pokušavao se truditi, ali vidjela sam da je sve bilo na silu. Nisam znala više što da radim, kako da kažem kćeri, ubijalo me. Ovaj drugi je bio uz mene, tješio me da će sve doći na svoje i nikad me nije nagovarao da se razvedem. Čekali smo da vrijeme učini svoje i da će on čekati ako treba cijeli život i da ne želi ostati bez mene. Plakao je jer se bojao da će me izgubiti. Jednog dana više nisam mogla i sve sam lijepo priopćila kćeri onako kako bi ona mogla razumjeti. Ona je to lijepo prihvatila jer nije vezana za oca. Naravno zaplakala je i rekla da ne želi da bude kod oca bez mene. I ja sam joj sve lijepo objasnila, da ćemo ja i njen otac uvijek biti u kontaktu zbog nje. Tako je i bilo - razveli smo se sporazumno bez ikakvih problema. Kćer je kod mene, viđa ga kad god želi, iako ni njen otac nije baš vezan za nju, može dugo bez da ju vidi. Naravno slijedile su faze poslije razvoda i u meni se pojavio strah da će me ovaj ostaviti. To je trajalo danima, mjesecima, no on me tješio i uvijek je bio uz mene. Kćer ga je prihvatila kao mog dobrog prijatelja i jako joj se svidio, no još uvijek ne zna da smo u vezi jer mislimo da je još rano. Ali jednog dana je njemu dosadilo moje kukanje i moj strah da će me ostaviti. Jako smo se posvađali, danima se nije javljao, uvjeravala sam ga da ću se promijeniti, da ću prestati s tim ludim mislima. Ponovno smo se pomirili i opet nastavili, jednostavno se volimo do ludila, bez njega sam ništa, a i on bez mene. Često smo se svađali jer je on jako ljubomoran i temperamentan, brzo plane i naljuti se. Često smo se svađali i mirili, ali nikad ni jedno nije odustajalo. Sad će skoro dvije godine kako smo skupa. Volimo se, ali smo jako osjetljivi i posvađamo se. On često bude mrzovoljan što mene jako nervira i kad ga pitam on se naljuti. Nigdje ne izlazimo, uglavnom smo kod njega, on ne dozvoljava da idem igdje bez njega, a ni on ne ide bez mene. Ali ja još uvijek imam strah i ne mogu mu vjerovati, a ni on meni. No, ne možemo jedno bez drugoga. Planiramo živjeti skupa u budućnosti, zajedničke su nam i financijske obveze. Ali ja se nikako ne mogu opustiti i vjerovati mu da me zaista voli jer je ponekad promijenjivog raspoloženja. Stalno mu nešto "čangrizam" i to ga jako smeta, ali kad on meni prigovori to je za njega u redu. Ne znam više. Mogla bih Vam pisati danima. Da li je u meni problem ili? Unaprijed hvala.
Draga A.,
na Vaše pitanje ću Vam odgovoriti nekim pitanjima za koja vjerujem da će Vam pomoći da Vam se neke stvari koje Vas muče iskristaliziraju. Postoji li razlog zbog kojega je prisutan Vaš strah da će Vas partner ostaviti? Taj razlog može ležati bilo u ponašanju Vašeg partnera, bilo u Vašim prošlim životnim iskustvima koja su rezultirala Vašim generalnim nepovjerenjem. Jeste li s partnerom komunicirali o tom strahu, jeste li mu dali do znanja što bi voljeli da čini drugačije? Je li to nešto na što Vaš partner može utjecati?
Ovisno o odgovorima koje ćete dati, različit je odgovor. Ukoliko su Vaši strahovi posljedica nečega što Vaš partner čini, tada je neophodno da o tome komunicirate i vidite može li se to promijeniti. Ako može, riješit ćete problem. Ako to Vaš partner ne može ili ne želi promijeniti, onda imate dvije varijante: ili prihvatiti ili ne prihvatiti. Ako je u podlozi Vašeg straha neko iskustvo koje nema veze s ponašanjem Vašeg partnera, tada zapravo treba raditi na tome. U tom slučaju moj savjet bi bio da se obratite stručnjaku za pomoć (psihologu, psihoterapeutu) koji će Vam u tome pomoći.
U svakom slučaju, ono što mogu reći jest da se ljubomora i nepovjerenje često puta javljaju u situaciji ili kada partner čini nešto što nama nije ok ili kada smo sami nesigurni, nemamo dovoljno samopouzdanja. Moja preporuka jest da na tome zaista treba raditi jer vjerujem da svatko želi vezu u u kojoj će se osjećati sigurno, partnera u kojega će imati povjerenja, podršku. Vezu u kojoj partner ne mora biti vezan za nas da bi znali da nas voli i da je tu za nas.
Sretno!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener