Naš sin krade, laže, ima problema s policijom. Da li je u redu da ga otjeramo iz kuće?

Poštovani, molim za savjet! Imam sina od 21 godinu. Prije tri godine završio je srednju školu. Prvo smo ga poslali u Beč na studij gdje je potrošio sve novce.

shutterstock_1735801265.jpg

Na studij nije išao te se vratio kući. Potom smo ga upisali na privatni fakultet u gradu gdje živimo. Našli smo mu i posao u privatnoj tvrtki jer su predavanja na fakultetu bila nakon radnog vremena. Lagao nam je da ide na fakultet, polaže ispite i ne želi raditi. Pokrao je svo zlato u kući, krade nam i novac, laže, puši marihuanu. Ne mari za osobnu higijenu, dva je puta priveden u policijsku postaju i ima dvije uvjetne kazne. Muž i ja smo mu ponudili i liječničku pomoć, ali on ne prihvaća bilo kakvu vrstu razgovora i dogovora. Kad „prigusti“ obeća da će se popraviti, ali već sutra opet radi „sve po starom.“ Stalno proklinje život, govori da bi najradije poginuo, umro. Ne želi reći tko su mu prijatelji, u potpunosti je izmakao kontroli. Imamo i mlađeg sina od 16 godina koji je sušta suprotnost od njega. Samostalan je i odgovoran. Zbog problematičnog sina, nemamo se vremena brinuti o sebi, mlađem sinu, o obitelji općenito. On zloupotrebljava našu dobrotu te smo ga odlučili izbaciti van iz kuće. Već smo to nekoliko puta napravili, ali on svaki put moli da se vrati kući, obećava da će se promijeniti i tako opet sve po starom. Kupuje, raspačava drogu, krade novac od brata, međutim, on sve to negira. Doveo nas je do sloma. Molim Vas za što hitniji savjet. S poštovanjem.

Poštovana čitateljice,

prije svega žao mi je što imate problema sa sinom i što osjećate da ste pred slomom. Iz Vašeg pisma je evidentno da Vas popuštanje nije odvelo u dobrom smjeru, da je sin nastavio probijati granice. Razlog zbog kojeg ih je nastavio probijati je taj što nije osjetio posljedice – on se nije pridržavao obećanja danog Vama, a Vi se kao roditelji niste pridržavali „kazne“. Ako i dalje nastavite popuštati, gotovo pa Vam mogu garantirati da će se i Vaš sin nastaviti ponašati isto.

Moj savjet je da prije svega postavite granice kojih ćete se zaista držati – u startu osvjestite što je za Vas previše i gdje bi mogli podlegnuti popuštanju. Ako Vam se zahtjev čini pretjeranim i niste sigurni hoćete li Vi izdržati, tada ga nemojte postavljati ni sinu. Vjerujem da nije lako izbaciti sina iz kuće i ako niste 100% sigurni u svoju odluku, tada to nemojte ni činiti. To je svakako bolje nego izbaciti ga pa popustiti, pa izbaciti pa popustiti.

Ako Vam je izbacivanje iz kuće previše, razmislite na koji još način možete postaviti granice a da se onda toga zaista pridržavate. Hoće li to biti kroz nefinanciranje njegovih potreba, hoće li to biti kroz prijavu krađe policiji... Na Vama je da donesete odluku kako ćete postaviti granicu a da pri tome onda zaista možete biti dosljedni.

Hoće li se ponašanje Vašeg sina promijeniti ili ne – velikim djelom ovisi o njemu i na taj dio nemate utjecaja. Ali, možete biti sigurni da se ponašanje neće promijeniti ako i dalje nastavite činiti isto. Vaš sin je odrasla, punoljetna osoba i nažalost ako ne želi pomoć, ako odbija liječničku pomoć, Vaše su ruke vezane. Možete ustrajati u tome da mu nudite podršku i pomoć, da osvijestite da su i granice koje postavljate zapravo podrška, te da budete svjesni da je za promjenu potrebna suradnja s obje strane.

Ako Vam je potrebna podrška kao roditeljima, nemojte se libiti obratiti stručnjaku.

Sretno!