Napadaj smijeha na pogrebu nakon dugotrajnog tugovanja

Poštovana! Molim Vas da mi pomognete da razumijem problem koji mi se dogodio. Majka mi je 2009.

shutterstock_1735801265.jpg

Molim Vas da mi pomognete da razumijem problem koji mi se dogodio godine operirala karcinom dojke koji je poslije metastazirao na kičmu te je i to operirala da bi u listopadu ove godine saznala da joj je metastazirao na jetru. Njen doktor joj je rekao da joj je dao sve što je imao za dati, pošto je prošla i kemoterapije, zračenja i svakojake tablete. Mi smo nakon toga pokušali s nekim alternativnim lijekovima koji nisu donijeli rezultate jer se u posljednjih 20-ak dana njeno zdravstveno stanje jako pogoršavalo. Dobila je žuticu, počela oticati po trbuhu i nogama, nije mogla izbacivati urin, ubrzo je zapala u delirijum i na kraju u komu. Cijelo to vrijeme ja sam se trudila biti uz nju, da joj skuham, da je nahranim, pomognem joj da ustane, sjedne, legne, ode do kupaonice itd. Povremeno bi u pomoć došla i moja sestra i brat, ali nekako sam ja na sebe preuzela najviše obaveza. Nije mi bilo ni teško ni naporno, ali sam intenzivno osjećala stres koji se nakupljao u meni. Ni jednog trenutka nisam dozvolila da me majka vidi tužnu, uplakanu, uvijek sam pred njom bila vesela, razgovarala s njom dok je bila svjesna, a pričala sam i poslije kada je zapala u komu, prala je, mazala mlijekom i kremama itd. Uglavnom, od posljedica stresa sam jedan dan zaglavila u hitnoj s povišenim pritiskom, ubrzanim radom srca, dobila tablete za smirenje i nastavila daljnju brigu o majci. Ona je prije dva dana preminula, ja sam je držala za ruku dok je umirala, spremila je za sahranu zajedno sa sestrom i onda su se počele događati stvari koje mi nisu bile baš prikladne za situaciju. Za vrijeme ove ubrzane bolesti, tj. ovih 20-ak dana njenog rapidnog propadanja zdravlja, ja sam plakala gotovo svaki dan (onda kada nisam bila kraj nje) i čini mi se da sam već tada tugovala za njom. Kada je umrla, osjetila sam olakšanje, ne što je mene lišila stresa već što se ona konačno oslobodila bolova. Međutim, na sahrani, moja sestra, brat i ja, koji su također jako stresno proživljavali cijelu situaciju, počeli smo se odjednom smijati. Nije to bio smijeh na glas, već skriveni i prigušeni smijeh koji drugi nisu vidjeli a koji je prouzrokovala sasvim nebitna osoba jednom izjavom. Dok su drugi ljudi oko nas plakali, bili tužni, puni bola, mi smo se nasmijali nekoj bezazlenoj situaciji i svo troje smo svjesni da naša reakcija nije uopće bila prikladna za trenutno događanje. O čemu se tu radilo, što se dogodilo nikako nam nije jasno i jako me brine naša reakcija u tom trenutku. I da dodam da svo troje na sahrani nismo uopće plakali, kao da smo istrošili sve suze koje smo imali u proteklih 20-ak dana, da smo se već tada oprostili od majke i odtugovali, nismo imali ni emociju tuge koja je sasvim primjerena situaciji.

Molim vas da mi pomognete da razumijem ovo stanje jer mislim da nije baš primjereno za sve što smo prošli.

Hvala! SV

Draga čitateljice,

Prije svega iskreno mi je žao zbog Vaše majke i zbog svega kroz što ste prolazili. Ukoliko u procesu žalovanja primijetite da Vam je potrebna stručna podrška, slobodno nam se obratite u naš Centar.

Što se tiče Vašeg pitanja i reakcije na sprovodu – moj odgovor zapravo leži u Vašem odgovoru. Kako ste i sami primjetili, proces Vašeg žalovanja započeo je i prije nego što je Vaša majka umrla. To nije nimalo neobično s obzirom na njezino zdravstveno stanje i cijelu situaciju koju ste prolazili s majkom tijekom ovog perioda. I upravo zbog toga je sasvim razumljiv Vaš osjećaj istrošenosti svih suza na sprovodu, koji je možda bio prisutan i zbog umora.

Vašu reakciju smijeha, na temelju svega što ste naveli u ovom pismu, ne bi protumačila neadekvatnom – u smislu da s Vama nešto nije u redu. Proživjeli ste težak period, naplakali ste se, skupljali emocije u sebi pred majkom, umorili... I da, dogodio se trenutak kada ste se nasmijali nakon što je netko izrekao nešto (Vama) smiješno. Možda Vam je baš to pomoglo da se malo odmaknete od svega i na trenutak zaboravite gdje ste i što se događa. Osobno smatram da zbog toga doista nema razloga za brigu.

Također bi Vam preporučila odličan članak o tugovanju i gubitku u kojemu možda pronađete korisne informacije: http://www.psihoportal.com/index.php/hr/intervju-s/34-intervju-dr-sc-lidija-arambai

Šaljem Vam podršku.

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Centar Budi svoj