Progovorio je kasno, poslije trećeg rođendana. Nakon prvih riječi, vrlo brzo spaja rečenice i napreduje. Kako još uvijek zapinje glas R i "šuška" S i C idemo jednom tjedno kod logopeda. Jako je zadovoljna napretkom. On sudjeluje i rado ide. Od rođenja je bio drukčiji. Zanimaju ga teme za odrasle. Lani u svibnju umro mu je djed kojeg je jako volio i s kojim smo živjeli. Razgovarala sam s njim i prošao je tu fazu jako zrelo. Plakao je, ali je sve shvatio. Ne doživljava smrt kao nešto tragično, ali zna da osobe nema više nakon toga. Od tog trenutka (smrti djeda) u njemu se pokrenula neka lavina. On je od tada drugačiji dječak. Njegove teme su religija, medicina. Svaki slobodni trenutak, kad ostanemo sami razgovaramo o smrti, o životu poslije smrti, kud ide duša kad napušta tijelo, zanimaju ga razne bolesti, kako se liječe, što doktori mogu napraviti i što rade da bi čovjek ozdravio, zna funkciju svih organa u tijelu. Pričao je on o tome i prije toga, ali nakon smrti djeda to je svakodnevna tema. Postavlja mi pitanja na koja ni sama ne znam odgovore, a ta pitanja nemaju kraja. On sam donosi zaključke, takve, kakvih se ne bi postidjela ni odrasla osoba. S druge strane je sasvim običan dječak, veseo, bavi se sportom, društven. Veliki je emotivac, boji se napuštanja, boji se da ne ostane sam, bez obitelji, potrebna mu je velika pažnja i ljubav. Uz to, ima vrlo razvijen osjećaj empatije, za sve, ljude, djecu, životinje. Kad vidi bolesno dijete ili bilo koga, obavezno postavlja pitanje o toj bolesti, što će liječnik napraviti, hoće li dotična osoba ozdraviti? Sinoć je izrazio zabrinutost tj. što će se njemu dogoditi nakon što umre? Došao je do zaključka da će se vjerojatno roditi u nekoj drugoj državi i onda se zabrinuo, jer što ako se rodi bolestan. Meni, kao majci je u jednu ruku teško, jer prvo, ne znam odgovore na ta pitanja, a kao drugo ne želim mu lagati, a on opet ne želi prihvatiti istinu, i onda ispituje i prisiljava me na neki način da mu slažem. Ne znam je li to normalno? Je li normalno da se djetetu njegove dobi u glavi odvijaju takve stvari? Imam i kćer koja ima deset godina i apsolutno ništa od toga je ne zanima. Obična smo obitelj, s nama živi i baka, slažemo se, volimo, poštujemo, nismo nešto religiozni. Ne razumijem stoga, njegovo zanimanje za Boga i religiju. Trebam li ga kamo odvesti, s nekim razgovarati? Trebam savjet stručnjaka, u ovom slučaju, Vas. Zahvaljujem.
Draga mama,
žao mi je zbog gubitka u Vašoj obitelji. To je gubitak koju zasigurno osjeća cijela obitelj. Vjerujem da Vas zanima jesu li promjene koje su se dogodile u ponašanju Vašeg dječaka kao i samom načinu na koji on izražava i istražuje područja svoga interesa normalne. Navodite da se promjena ponašanja dogodila preminućem njemu jako bliskog i dragog djeda te je taj događaj zasigurno, kako ste i sami primjetili, utjecao na promjenu njegovog ponašanja, konkretnije bih rekla na njegovo područje interesa.
Bitno je da dijete dobiva poruku kako je u redu biti tužan, da razgovarate o djedu, te da i sami pokazujete (verbalno i neverbalno) da ste tužni zbog smrti djeda. Također je normalno i u redu da se i sami rasplačete kada vam je teško, bez zadrške i uvjerenja da morate biti „jaki“ pred djetetom. Vrlo je važno pustiti tugu da izađe iz vas – kroz plač, razgovor ili neke druge reakcije ili aktivnosti. Proces tugovanja najčešće završava tako da se osoba prilagodi novoj, osiromašenoj situaciji i nastavlja živjeti svoj život s uspomenama i različitim ritualima vezanim uz proživljen gubitak.
Djeca tuguju na drugačiji način u odnosu na odrasle. U dobi od samo pet godina djeca najčešće nemaju rječnik kojim bi izrazili sve što misle i osjećaju. Kako se nositi s tako teškim emocijama čine najbolje kako znaju – najčešće promjenom ponašanja (u Vašem slučaju njegovim dodatnim interesom u područjima u kojima bi on mogao sam sebi pronaći odgovore koji će mu pomoći nositi se s emocijama). Djeca tako kroz tugovanje mogu iskazivati razne varijacije ponašanja, od agresije prema sebi ili okolini, pretjerane povučenosti, burnih reakcija, neobične smirenosti i sl.
Kako djeca te dobi nemaju još kapaciteta prepoznavati ni imenovati svu paletu svojih osjećaja nije rijetkost da ni sama ne prepoznaju motive svojih reakcija. Također, nije neobično da pokazuju ni veliki interes i posvećenost nekoj temi (medicina, religija), a u podlozi takvog ponašanja moguće da je strah od ponovnog gubitka važnih osoba ili kako se i Vaš dječak izrazio čak i što će biti s njim kad umre.
Ono što je Vašem dječaku sada potrebno je ponovo uspostavljanje osjećaja sigurnosti u okolini i svijet koji ga okružuje i budući da se prema onome kako ste ga opisali čini kao jedan pametan i jako emotivan dječak čini se da si je i sam dodatno nekako uspio pomoći kroz izbor tema koje ga interesiraju. Vjerujem da Vam zasigurno nije jednostavno udovoljiti želji Vašeg dječaka da mu slažete i u redu je da mu ne lažete. U situacijama kada dođe do takvih pitanja i zahtijevanja odgovora bitno je da mu jasno kažete da ne znate odgovore, ako ih ne znate, odnosno možete mu reći da istina možda nije baš takva ali je isto tako u redu da mu ponudite dodatne poticaje da sam donese zaključke o tim pitanjima, tj. ne morate mu nužno niti naglašavati kakva je točno istina.
Također, možete normalizirati situaciju time što ćete mu reći „Normalno je da te zanimaju sve te stvari. Znam da ti je jako zanimljivo pričati o tome. Ipak, neke stvari možemo razumjeti tek kada odrastemo. Sada je važno da znaš da smo tata i ja tu uz tebe i da ćemo biti uz tebe još dugo vremena.“ Kako bi se dječak opustio, bitno je da Vi djelujete što opuštenije kada mu to govorite. Jer ako to uspijete tada dječaku dajete osjećaj sigurnosti i opuštenosti.
Kako je igra najbolji način dječje komunikacije uvijek mu možete kroz igru pomoći da proradi nakupljene emocije straha, tuge i ljutnje. Pomoću igre s figuricama možete izraziti njegove i svoje osjećaje za koje smatrate da bi ga mogli mučiti (npr. Medo je tužan jer je izgubio djeda kojeg je jako volio i sl.).
Još jedan od načina kako mu možete pomoći osvijestiti i proraditi njegove emocije je reflektiranje emocija koje kod njega primjećujete. Razmislite, što se događa unutar njega da se ponaša na neki način? Koje emocije leže ispod njegovog pojačanog interesa za neke teme kada postavlja puno pitanja i kada traži od Vas da mu slažete? Reflektiranje emocija sastoji se u tome da Vi umjesto njega verbalizirate što se zbiva unutar njega, npr. „Čini mi se da te je strah ostati samog u sobi.“„Vidim da si jako ljut!“ i sl. Vi mu možete poslužiti kao prozor u svijet gdje ćete umjesto njega izraziti ono što on u sebi osjeća te mu tako bar na neki način olakšati u nošenju s emocijama.
Prema svemu kako ste opisali Vašeg dječaka i s obzirom na Vaš upit da li biste i gdje trebali odvesti dječaka svakako bih Vam preporučila da napravite procjenu darovitosti Vašeg dječaka koja bi i Vama i njemu mogla olakšati razumijevanje njegovog funkcioniranja kao i njegove interese i emocionalne potrebe (naveli ste da traži osjećaj sigurnosti). Ako ste iz Zagreba procjenu darovitosti kao i dodatnu podršku i savjetovanje možete potražiti i kod nas u Centru Proventus. Sretno.